Privor, smješten na padinama Mosora, pravi je raj u srcu prirode. Često ga opisuju kao elitno naselje u Žrnovnici, koje sve više obitelji bira kao svoj mirni kutak. Stanovnicima i posjetiteljima pruža spektakularan pogled na Split, okolna brda, otoke i žrnovačku kotlinu. Svoj mir, nakon niza razmišljanja i životnih okolnosti, upravo je na Privoru pronašao mladi Maks Nikolić. Kako sam kaže, oduvijek je gajio dvije velike ljubavi – vatrogastvo i domaće životinje. Na sjevernoj strani Privora, u izrazito mirnom okruženju, nalazi se njegova farma koza, ostvarenje dječačkog sna i ljubavi prema prirodi i poljoprivredi.
Od Maksa smo najprije dobili upute da dođemo do crkvice Sv. Ante na Privoru, a zatim prođemo uskim puteljkom iza koji će nas dovesti do njegove farme. Na trećini pita susreli smo jednu gospođu koja se upravo vraćala iz šetnje sa zalaskom sunca, a tek što smo ju upitali zna li gdje se nalazi farma, u pozadini se začuo zvuk zvona. Nisu to bila zvona s obližnje crkve, već zvona pričvršćena na četiri najveće koze, starosti oko šest godina, u stadu od 13 hrvatskih šarenih koza koje su se upravo vraćale sa ispaše. U tom trenutku ispred nas je proletjela Lina, graničarski škotski ovčar, poznatiji kao border collie, crno-bijele boje, a potom i Maks, za njim 13 ovaca.
- Lina je moja desna ruka - kazuje s osmijehom na licu mazeći svoju ljubimicu koja je s njim tek godinu dana. Stigla je s farme njegove prijateljice, koja se bavi terapijskim jahanjem, a oni koji poznaju ovu pasminu, znaju da se za graničarskog ovčara kaže da je radni ovčarski pas. Na zapovijed 'okupi', Lina napravi krug oko koza i sve su na broju.
I vratimo li se na puteljak kojim smo krenuli, a na kojem može vidjeti zrnca kukuruza, u daljini izdiže se objekt. A meni u glavi rima: 'Na vrhu brda, štala mala, od drvenih dasaka skladno je stala'.
Točno tako je i bilo. Nalazili smo se na samom vrhu Privora, ispred nas drvena štala s stotine ograđenih kvadrata, u kojima je, barem za sada, smješteno trinaest koza, desetak kokoši i jedno tele po imenu Ane.
Zastali smo i proćakulali s Maksom koji se posvetio kozama koje vodi na ispašu na i nedavno opožareno područje gdje je sve gustiš (op.a. šikara).
Odakle ljubav prema životinjama?
- Cijeli život sam odrastao uz baku i djeda u Drnišu. Školske praznike uvijek sam provodio kod njih i mogu reći da sam od malih nogu bio uz životinje i jednostavno sam ih zavolio. Oni su imali kravu i kozu, ali djedov kum imao je velik broj ovaca, pričamo o brojci od oko 1 500 ovaca. Volim prirodu i u ovome jednostavno uživam. Tko god odrasta i živi uz domaće životinje, siguran sam da zna o kojoj ljubavi pričam - kazuje nam na početku razgovora Maks.
Pod samim padinama Mosora, na Privoru, Maksova obitelj kupila je kuću, a upravo tu je Maks pronašao svoj mir. Priča nam da se prvotno planirao vratiti na selo, pronaći tamo posao i napraviti farmu, jer se tada nije mogao povezati sa životinjama na Privoru. Iako nisu svi koraci bili laki, spletom okolnosti, Maks je ipak ostao na Privoru.
- Da nije bilo jednog gospodina iz Žrnovnice, koji mi je iznajmio zemljište, ne bih ni imao OPG i kupovinu životinja. Unatrag dvije godine bio je moj plan da se odselim na selo u Drniš, čak sam i pronašao posao tamo i krenem s farmom. Ali, razmišljao sam se puno, bio bi sam, daleko od svih, ali dok sam ja o svemu razmišljao i premišljao, sasvim slučajno se sve posložilo - govori Maks koji vjeruje da se sve dogodilo u pravo vrijeme.
- Uskoro će godina dana, točnije malo nakon Uskrsa, da sam nabavio prvu kozu i krenuo s farmom na Privoru. U građevinskim radovima pomogli su mi otac, brat i prijatelj. Vidite ove tri koze koje su uvijek uz mene, njih sam prve nabavio iz Rude. Uzeo sam prvo jednu i samo tako je sve krenulo. Malo po malo. Po dvije sam išao na Velebit, a ostale sam nabavio u Rudi kod Sinja. Trenutno ih je trinaest - otkriva. I na tome ne planira stati. Kazao nam je da je trenutno u pregovorima za još dvadeset koza pa bi brojka uskoro mogla porasti na njih 33, a kroz skorije vrijeme njih šest bi se trebalo ojariti.
Osim koza, na njegovoj farmi ima kokoši, a prije nekoliko dana pridružilo im se i malo tele starosti četiri mjeseca. Kozama nije dao imena, ali nam je u razgovoru otkrio da je mu je sestra imala privilegiju kravi dati ime Ane.
- Krava koja ga ju je otelila za vrijeme velike kiše i nevremena poskliznula se niz liticu i nije preživjela. Odlučio sam uzeti to tele, koje je tolika maza, to ćete i sami vidjet - govori nam na ulazu u farmu.
- Još se privikava na moj glas, a uskoro će nadam se krenuti s kozama vani tako da će biti slobodna - dodaje.
Žrnovčani su oduševljeni farmom
Stanovnici Žrnovnice ponosni su na Maksa i njegovu farmu, koja je pravi primjer ljubavi prema životinjama, a Maks svojim radom, po riječima susjeda, inspirira i sve druge da se povežu s prirodom i životinjama.
- Ma ljudi su oduševljeni farmom. Kažu mi susjedi zovi ako ti treba pomoć. Sretan sam da sam upravo na Privoru ostao i sagradio farmu nakon svih razmišljanja. Svakodnevno u šetnji susrećem ne samo ljude iz Žrnovnice, nego i ostatka Splita koji ostanu u čudu, naravno pozitivnom, kad me vide s kozama. Jedna od mojih 13 koza, stigla je upravo iz Amižića. Za one koji ne znaju to je zaseok u Žrnovnici - govori nam.
Pješke ili autom?, šalimo se.
- Jedan momak je dobio kozu za rođendan i nije znao što će s njom. Kako svi u mistu prođemo kraj vatrogasaca, stanemo, popričamo, tako se i on požalio da ne zna ništa o kozama niti gdje bi s tim jarcem, a moji su ga vatrogasci uputili odmah na Privor. Tako da je moja farma postala bogatija za jednu kozu.
Znači, ima jedna domaća. Dobro smo se nasmijali.
- Ja sam tražio šarenog hrvatskog jarca, sve sam pretražio i na kraju sam išao na Velebit po njih. I eto upravo sam od toga momka iz Žrnovnice kupio tog kojeg sam dugo tražio. Sve su moje koze iste vrste, šarene hrvatske, koje su najotpornije, a nisu za proizvodnju mlijeka. Iako se mogu musti daju puno manje mlijeka nego primjerice dalmatinska koza.
Njegova farma, iako za sada skromna, postala je prava oaza mira. Kokoši trčkaraju, koze se glasaju, a Lina samo vreba iz žbunja jesu li sve životinje na broju. Ukrade vam osmijeh svojom pojavom pa vam ruke odmah polete da ju mazite, a u tome baš uživa.
Na pitanje je li mu teško, Maks odmah odgovara:
- Gušt je. Svo svoje slobodno vrijeme, vikende, praznike, svako poslijepodne posvetio sam životinjama.
Ako se prisjetimo strašnog požara u Žrnovnici 2017. godine, kada su uz vatrogasce, domove su branili i građani volonteri. Jedan od volontera bio je tada 17-godišnji Maks, koji nije puno razmišljao o mogućim posljedicama. Hrabro se suočio s vatrom, a rezultat svega je bila obrana mnogih domova koji su bili ugroženi nadolazećom vatrenom stihijom.
Neizostavno je bilo upitati ga, iako je na samom početku rekao da je vatrogastvo uz stočarstvo, njegova posebna ljubav, radi li kao vatrogasac?
- Samo dobrovoljno. U međuvremenu sam završio školu za profesionalnog vatrogasca. Trenutno radim posao dostavljača, ali nikad ne isključujem posao profesionalnog vatrogasca. Ako se dogodi prilika, posvetit ću se vatrogastvu. Obavezno uz to idu i životinje. Od toga ne odustajem. Ne znam što se treba desit da ih prodam - govori nam na kraju razgovora Maks dok sunce 'pada', a on se nakon 14 sati na nogama, što posao, što životinje sprema za odlazak svom domu radostan.
- Sutra je novi dan. Ustajem u 5, puštam koze iz štale, idem na posao i vraćam se kući ručati i odmah u višesatnu šetnju s kozama - zaključio je Maks za Dalmaciju Danas.
Vjerujemo da će i na vas, ako se uputite prema Privoru i prođete crkvicu Sv. Ante, jedna šetnja kroz predivnu prirodu, veliko srce mladog Maksa i ljubav prema životinjama ostaviti nezaboravan dojam, podsjećajući vas na ljepotu jednostavnog života u harmoniji s prirodom i to na 15-ak minuta vožnje iz centra Split.
Bravo, Maks!
