Znate ono grožđe koje visi na polici supermarketa, u savršenim redovima, iznutra i izvana „balzamirano“, kao da je diplomiralo na akademiji za voće. E, pa ovo nije to grožđe. Ovo je grožđe koje ne ide u bačvu da bi postalo vino od kojeg ćete u tri čaše postati vrhunski pjesnik i dubokoumni filozof, već ostaje – voće. Skromno, slatko i bez ikakve namjere da vam upropasti sutrašnji dan, da vam poremeti zdravlje, život općenito.
Ovo je priča o čudu prirode – o lozi koja, za razliku od svih onih koje nose grožđe za vino, ne zna za pepelnicu, plamenjaču ni druge demonske gljivice koje napadaju vinograde čim padne prva kap kiše, ali ni za vinogradare koji nakon svake kiše navaljuju na vinograde opremljeni svojim kemijskim oružjem. A onda se sva ta „kemijanja“ natalože u našim bubrezima, jetrima i drugim organima.
Ova loza, prava botanička samozatajnica, raste tiho, bez kemikalija, bez pesticida, bez drame. Kao dijete koje nikad nije razbilo vazu ili susjedov prozor.
Grozdovi za uživanje
Grozdovi su čvrsti, sočni, slatki do granice sumnje – da ne kriju možda u sebi neki slatki likerčić. Ali ne, ovo je grožđe za jelo. Da ga se jede onako s nogu, dok šećeš po vrtu. Ili sušenog, u onoj fazi kad zubi zaigraju loto s kožicom, ali ukus vrijedi svakog napora.
Najbolje od svega – ovo grožđe nije „celebrity“. Nema pretenzija da postane merlot, chardonnay ili cabernet. Nema etiketu ni godina. Samo postojanje. Postoji da bi se jelo. I to je, u svijetu ambicioznih rajčica i influencerskih tikvica, prava rijetkost.
Sorta mira i obiteljska priča
Ako se pitate koja je to sorta, odgovor je jednostavan – to je sorta mira. Sorta koja ne traži ni škare ni zaštitu, ama baš nikakvu zaštitu, koja samo daje. Bezuvjetno, kao baka koja vam nosi grožđice u najlon vrećici jer su „dobre za probavu“.
U svijetu gdje se sve mora iskoristiti, prodati, fermentirati ili pretvoriti u liker, ovo grožđe jednostavno ostaje ono što jest. Voće. Slatko. Sočno. I za prste polizati.
Dugo može ostati na lozi, što dulje to slađe, a isto tako dugo može na „vješalici“ ukrašavati konobe i podrume, polako se pretvarajući u suhice.
Kad vas sljedeći put netko pita: „Crno ili bijelo vino?“, recite: „Ni jedno. Daj mi grozd. Onaj pravi. Onaj što se ne pije.“
Imam ravno 15 trsova ovih loza, koje nose i crno i bijelo grožđe. Kad moji prijatelji Zoran Vukšić ili Ivica Primorac ili moja majka stignu u veljači da ih obrežu (jer ja to gradivo još uvijek savladavam), bit će gomila reznica. Javite se, dođite, preuzmite i samo zabodite u svoj vrt, da vam osim predivnog grožđa, loze daruju i hladovinu ispred kuće. Ako se ne javite, bit će mi to izvrsno gorivo za ispeći ribu. Pa vi kako znate.
P. S.: Moji rođaci, braća Jure i Miro Jović iz Dubrave/Makarske, kažu da se radi o sortama Amerikanka ili Direktorica, kako ju je zvao moj otac (bijela), Moldava (crna), a tu je i jedna bijela Talijanka, sitnijeg, vrlo slatkog zrna.
Ne garantiram za nazive sorti, ali garantiram za slatkoću grožđa i snagu loze kojoj nije potrebna zaštita!
