"Ponosni smo što je ovo 14. Split Pride, ovo su pokrenule druge generacije i sada je to na nama, i nadamo se to prebaciti dalje da Pridea uvijek bude", rekla nam je Mirta Barić, koordinatorica Split Pridea.
"Ove godine moto je 'Otpor, ljubav i sloboda' i fokusiramo se na društvene prostore. Želimo poručiti ljudima da LGBT+ ljudi ima svugdi, da nismo neka zatvorena zajednica koja samo jedan dan godišnje šeće sa zastavama. Cijelo društvo je prožeto LGBT+ zajednicom i voljeli bismo da su društveni prostori više prihvatljiviji za LGBT+ zajednicu, da se ljudi ne moraju bojati da će primjerice izgubiti posao ako kažu da su gay ili trans. Najveći problem je što je vidljivost još jako mala", dodala je.
"Nadam se da napredujemo i stvari se jesu promijenile u posljednjih 14 godina. Stanje u svijetu je malo zabrinjavajuće, to dokazuje da je Pride potreban", kaže.
Argument nekih je i da se troše resursi policije na Paradu ponosa. Što bi njima odgovorili?
"Mi ne uvjetujemo količinu policije, to odlučuje policija i ona procjenjuje koliki je rizik. Da je LGBT+ zajednica više prihvaćena, policije bi bilo manje. Policija samo procjenjuje koga će poslati", kazala je Mirta Barić.
Svake večeri se uklanjala i LGBT+ zastava na Matejušci.
"Policija je zaključila da ju iz sigurnosti treba svaku večer skidati jer su pokušali krasti, paliti i slično. I time se sada ljudi moraju baviti umjesto da zastava samo šest dana tu stoji i da ju nitko ne dira", kaže.
Borba za mjesto u društvenim prostorima
Ovogodišnja tema – „društveni prostori i prepreke s kojima se LGBTIQ+ osobe susreću u svakodnevici“ – bila je u središtu govora na Narodnom trgu. Povorku je predvodila Klapa Klape, a kao i uvijek kratko su se zadržali i na Pjaci gdje je održan govor.
"Svaka LGBT osoba je posebna i drugačija, ali sve LGBT osobe imaju iste strahove. Ima nas više i manje ženstvenih, više i manje očitih, ima nas malih i velikih, starih i mladih. Bogatih i siromašnih. Onih kojima sve u životu klizi, a i onih kojima je svaki dan borba. Ima nas jako dobrih. I malo manje dobrih. Ima nas jako starih koji nikad nismo izustili da smo queer. Ima nas i koji smo još djeca. I tek na putu otkrivanja sebe, svog identiteta i svog mjesta u ovom svijetu", započeli su.
"Svi smo mi rođenjem ubačeni u društvo koje nije skrojeno po našoj mjeri. Mi smo svugdje, samo što ne mašemo stalno zastavicama. Društveni prostori za nas nisu prostori slobode, nego prostori očekivanja. Društvo pred nas stavlja zadaće koje mi ne možemo uvijek ispuniti. Ta očekivanja počinju još u vrtićkoj i školskoj dobi kada nas netko nadobudno pita imamo li simpatiju. Znamo mi što oni koji pitaju žele čuti pa mudro šutimo jer znamo i to da im se odgovor neće svidjeti, a da će posljedice odgovaranja po nas biti neugodne. Tu sve nevolje počinju. S tom prvom malom laži. Dalje znate. Snalazimo se. Pokušavamo se uklopiti, ne izgubiti podršku prijatelja i obitelji koji nas vole i podržavaju dok god smo strejt ili cis. I uvijek se pitamo; bi li nas i dalje prihvaćali kada bi znali da nismo. Procjenjujemo. Važemo. U školi, na poslu, kod frizera, na treningu i tako dalje.
Jer biti LGBT osoba za nas nije pitanje izbora. Nije to nešto što možemo promijeniti. Jedini izbor koji se pred nas stavlja je reći ili ne reći. I to ne jednom. Nego svaki dan. U svakakvim novim situacijama. Od vrtića do penzije. Vaganje. Jesam li sigurna? Hoće li me izopćiti? Hoće li me napasti?
A zašto? Da bi se sačuvao svačiji mir, osim našeg.
Društvo stavlja očekivanja i pred cis i strejt osobe, znamo to. Kad ćete se ženit? Kad će dijete? Ili, zašto toliko djece? Mislim da svi znaju koliko je to naporno. Ali za nas to nije samo „naporno“. Za nas je to pitanje generalne sigurnosti, egzistencije. Na žalost nekad života i smrti. Obitelj i škola bi trebali biti prostori sigurnosti i potpore, a za mnoge od nas su mjesta strepnje. Mjesta s kojih stalno pokušavamo šmugnuti.
Nas nekolicina, neću reći koji smo toliko hrabri, nego koji smo toliko sretni da možemo doći ovdje i javno govoriti o svojim identitetima samo smo vrh sante leda. Iza nas stoje još mnogostruko brojniji oni koji ne mogu doći. Neki se boje da će dobit po nosu, neki se boje da će imat probleme na poslu, većina se boji da ih izvriđat na pasja kola. I mi smo tu danas radi sebe i radi njih. Došli smo ovdje da pokažemo otpor prema sputavajućim normama. Neka svatko živi svoj život kako hoće i voli koga hoće, u svoja četiri zida i izvan njih.
Jer strejt parade su svaki dan. U svakom kafiću sviraju strejt ljubavne pjesme. U svakoj bajci, filmu, romanu, baletu, drami postoji heteroseksualni ljubavni zaplet. Svako glasno vjenčanje subotom je strejt parada. I što nam to sve poručuje? Da za nas u ovom društvu nema prostora jer je ono skrojeno po mjeri strejt cis ljudi.
I zato radimo prajd. Jer nam je dosta. Društvo nam nije dalo prostora pa ga zato zauzimamo sami. Dosta nam je toga da se naše postojanje briše. Da nas se ušutkava. Da nas se briše iz udžbenika. Iz povijesti i kulture. Dosta nam je jer se nemamo zbog čega sramiti. Mi ne možemo birati jesmo li gej ili nismo. Ne možemo birati svoj rodni identitet. Takvi smo kakvi smo. Ali možemo birati hoćemo li sagnuti glavu pred svijetom. Nalazimo se ovdje jer smo odlučili da nećemo. Možda ovim prajdom nećemo promijeniti svijet, ali ćemo opet pokazati da smo vjerni sebi i da se ne bojimo. I usput ćemo plesat!
Za sve ljude dobre volje i u inat svima onima koji bi najradije da nas nema. Otpor, ljubav i sloboda. Živio prajd!", poručili su govorom na Pjaci.
