63. Splitsko ljeto otvoreno je operom koja tu privilegiju zaslužuje više od ijedne druge. Zašto? Laički rečeno, trosatnu izvedbu živahnog, ali vrlo kompliciranog glazbenog komada mogu gledati samo dvije vrste gledatelja: iskreni zaljubljenici u operu ili oni najgori pozeri koji su se došli fotografirati. Budući da su, izuzev novinara koji svoj kruh zarađuju analizom outfita političara, sjedala splitskog HNK-a i nakon pauze između činova do posljednjeg mjesta popunili mnogobrojni gledatelji, shvatit ćemo to kao palac gore za Rossinijevu komičnu operu.
Svako misto svoju babu ima
Glavni izvor komike i intriga, seviljski brijač Figaro, lik je koji naprosto morate voljeti. On je topos većine komedija – oči i uši svoga mjesta, lajaviji od bilo koje babe tračare, naduti hvalisavac koji u sebi ipak ima više šarma nego pokvarenosti, duhoviti autoritet kakav Split voli, jer nemoguće je ne primijetiti da je jednako omiljen lik Meštar (brijač!) iz Veloga mista. Figaro je glavni pomagač grofu Almavivi (Mark Milhofer) koji je preko ušiju zaljubljen u Rosinu (Diana Haller), koja mu pak ne može uzvratiti ljubav pod ljubomornim okom doktora Bartola (Ozren Bilušić). Ljubomir Puškarić u ulozi glavnoga lika pokazuje svu raskoš komičnosti lika koji od srca pomaže, ali svoje usluge pošteno naplati. Figaro je samodopadan i bahat, viče „Svi me žele, svi me vole“, da je nešto mlađi, mogao bi otpjevati dio TBF-ova Genija koji govori „Najbolji sam ja, to se zna“, ali genijalnost njegova lika je u tome što umišljenost nije prevagnula pred faktorom Amora ili plemenita posrednika koji samo želi pomoći zaljubljenom paru. Na kraju krajeva, nije Split jednom pokazao da ima razumijevanja prema gradskim ludama koje su „ipak nešto dobra napravile za nas“. Stoga ne čudi što se na mediteranskom prostoru commedia dell'arte i opera buffo tako lijepo „uhvatila“ i prihvatila.
Duhovite replike, eksplozija šarenila i nenadmašni Milhofer
Za vrijeme izvedbe Seviljskog brijača publika ne drijema – izvrstan ključ održavanja koncentracije i ironične komike leži u pjevačkim replikama. Glavni se likovi u više navrata izruguju jedni s drugima – ponekad jer im onaj drugi dosađuje, ponekad samo da se narugaju. U tim trenucima bel canto prelazi u klasičnu rugalicu, s modulacijom glasa i popratnim grimasama. Kao najveći majstor skokovitih promjena ozbiljno–smiješno, piano–forte i odmjereno–eksplozivno pokazao se Mark Milhofer u ulozi zaljubljena grofa Almavive. Loše izvedena koloratura i slušatelju-laiku zvučala bi kao grozan promašaj, no Milhofer je sve ukrase i trilere izveo s preciznošću koja zaslužuje najiskreniji naklon publike. Još jedna važna karika dinamičnosti opere leži u izvrsnoj kostimografiji – upadljivim vojničkim odorama, plemićkoj odjeći i šarenim korzet-krinolinama, za što glavne zasluge pripadaju Ani Savić Gecan.
Trud onih koji se ne vide
Dirigent Ivo Lipanović i redatelj Krešimir Dolenčić dobili su svoje zaslužene ovacije na kraju izvedbe, ali i pošteno ukazali na nevidljivi i najvažniji dio splitske pozornice – orkestar. Suradnja sa solistima bila je izvrsna, sporedni glumci i zboraši nisu nimalo zaostajali, a „neprimjetnost“ glazbenika u utorbi splitske pozornice govori o tome da je izvedba odrađena lege artis. Odlična suradnja splitskog i zagrebačkog HNK-a bila je dostojna uvertira u sve predstojeće izvedbe, ali i ziheraški potez prema splitskoj publici – dobili smo izvedbu vlastite mikro(ne)kulture. Mentalitet koji često za šefa postavi nekog rediklula–Figara razumije predstavu u kojoj dosjetljivi brijač vrti sve oko malog prsta i smije se s pozornice – i nama i s nama.
