Splitsko je kazalište puno do posljednjeg mjesta, na čelu s gradonačelnikom Androm Krstulovićem Oparom, dočekalo premijeru Pirandellove drame „Čovik, zvir i kripost“ u režiji Nenni Delmestre. Tekst je preoblikovan u arhaičnu čakavštinu i smješten na našu obalu, a likovi djeluju vođeni južnjačkim temperamentom i nekontroliranim emocijama. Radi se o projektu koji je prije četiri desetljeća kroz vještu adaptaciju Vanče Kljakovića nosila jaka glumačka ekipa na čelu s Borisom Dvornikom i Ivicom Vidovićem. Ljubavni trokut između kapetana Orade, njegove supruge i profesora njihova sina prerasta u borbu triju životnih načela, ideala i metafora njihovih najizražajnijih osobina i metafora – profesora kao Čovika, supruga kao Zviri i supruge kao Kriposti.
Komičan zaplet, rasplet pun upitnika
Osnovna je tematska nit Pirandellova teksta poremećen obiteljski odnos supruga kapetana (Maro Nejašmić Banić), privlačne usamljene supruge (Andrea Mladinić), socijalno neprilagođena sina (Donat Zeko) i šarmatnog sinovog profesora (Goran Marković). Na užas posesivne kućne pomoćnice (Zorana Kačić Čatipović), profesor Prošpero očijuka s Oradom, kapetanovom suprugom. Orada ulijeće u Prosperovu kuću usred pedagoški upitnih instrukcija dvjema učenicama (Đana Kuzmanić i Mia Čotić) i objavljuje mu svoju trudnoću. Budući da joj suprug s broda dolazi na samo jednu noć, a njihovi su odnosi već otprije poremećeni, ljubavnici se boje da do spolnog čina kojim bi se rođenje začetog djeteta opravdalo – neće doći. Kao Deus ex machina, uz asistenciju polupomagača, apotekara i doktora, (Vicko Bilandžić i Pere Eranović), pojavljuje se ni više ni manje nego torta. Kolač koji djeluje po principu polovica jabuke u Snjeguljici najveći je klišej u predstavi – njegov je utjecaj na rasplet očekivan, opipljiv i nelogičan. Gledatelji slute da bi pomirbena gozba mogla završiti na podu koji će morati ribati prgava sluškinja Tereža (Andrijana Vicković), a maloga Điđija, umjesto oca, umirivati mornar Paško (Stipe Radoja). Međutim, da je Pirandello htio alternativu završetku u kojemu od katarze nema ni k, sljedeći bi potez uspostavljanja reda u ljubavnim peterokutima bio ubojstvo.
Zvijezde večeri – Marković i Zeko
Goran Marković polako, nenametljivo, ali sigurno stasava u ime glumačke A-liste. Nakon izrazito zahtjevne uloge Šjor Bepa u Maloj Floramye, Marković je bio glavni čovjek i ove predstave. Uloga profesora Prošpera zahtijevala je bizaran odnos s učenicima, paradoksalno čistu ljubav u odnosu s tuđom ženom, nervozni humor u neprilikama, šarm luđaka u dosjetkama. U svakom je sloju karaktera svoga lika bio sjajan. Ako smijemo primijetiti, to se od njega već i očekuje – podignuo je ljestvicu visoko. Drugi sjajan bljesak jučerašnje premijere bio je mladi student Akademije, Donat Zeko. Debi u premijeri pred tolikom publikom nije mogao proći bolje. Zeko je u ulozi hiperaktivna sina Điđija doslovce briljirao. Njegova je brzopletost i opća nekoordiniranost fascinirala i u trenucima kad je fokus bio na njegovim glumačkim roditeljima, a on je tobože služio samo kao pozadina. Možda je i najbolji dio predstave onaj u kojemu neshvaćeni šlampavi sin na trenutak glumi svoga oca, njegov egoističan kapetanski stav i iritantnu poštapalicu „jebem ti sidro Irudovo“. Usprkos maestralnom utjelovljenju Điđija koji doslovno ukrao show, tek se u tom trenutku „prebačaja“ na drugi lik, govorni registar i stav vidio raskoš talenta koji mladi glumac posjeduje. S njim je vrlo lijepu kemiju i obiteljski odnos imala Andrea Mladinić u ulozi majke.
Uz intrigantan zaplet i privlačan domaći humor čak i u onim najtežim situacijama, gromoglasan su pljesak publike najviše zaslužili glavni glumci.
