Orkestar, Zbor i solisti Hrvatskog narodnog kazališta održali su svečani koncert na Trgu Gaje Bulata povodom Dana državnosti. Za prigodni je program, koji je obilovao biserima domaće klasične glazbe, bio zadužen dirigent Maro Rica, koji je sjajno vodio svoje svirače i pjevače. Lijepa tradicija održavanja koncerta Dana državnosti na otvorenom, pred monumentalnom zgradom kazališta ujedno je i test građanskog interesa za klasičnu glazbu. Budući da se, kad se sumira program i njegova izvedba, ne zna što je veće i jasnije umjetničke vrijednosti, logično je zašto je trg pred kazalištem bio prepun i prekaljenih ljubitelja klasike, ali i putnika-namjernika koji su zadivljeno slušali ono što im je moćni HNK-ov ansambl pripremio.
Otvaranje večeri bilo je daleko od ziheraškog, ali zasigurno odraz inteligentna izbora autora programa. Splitska je publika imala priliku čuti „Kolo“ iz hrvatskog baleta „Licitarsko srce“, čiji je skladatelj i libretist Krešimir Baranović. Baranovićeva je glazba duboko inspirirana domaćim napjevima i autohtonom životnom snagom tradicionalne baštine. Orkestar je prštao od živosti i žustrine, skladno interpretirajući scene kolektivna plesa, razdraganosti i idilične atmosfere. Limeni puhači stabilno su održavali snažan temperament djela, a poletni gudači dobili su manevarski prostor za iskazivanje tehničke vještine.
Ne sjećamo se kad smo posljednji put svjedočili takvoj a capella izvedbi muškog dijela Zbora HNK-a kao što je bila sinoćnja „Vo je naša zemja“. Općenito smo oduševljeni činjenicom da je prelijepa skladba skladatelja i klapskog maga Mojmira Čačije dobila takav kompliment kroz izvedbu HNK-ovih zboraša. Uz početni stih u kojem gromoglasno „Romoru s crikav glave kamene, glas Jurjev, Radovanov“ čovjek ne može ne osjetiti dubinsku potrebu da doda i Ujevićeve „Visoke jablane“, jer boljeg opisa toga nastupa nema: „Od gromora njina glasa šuma i more se budi“. Maro Rica svoje je zboraše čak i postavio polukružno, kao klapske pjevače, a zvuk se protivno svim vremenskim tehnikalijama koje mu nisu išle u prilog nije raspršio, nego zgusnuo. Komorna postavka sastava, a zvuk grmi do pola Marmontove – teško da može ljepše.
Muškom su se dijelu zbora s mnogo stila, osjećaja i primjerena iščitavanja prevažnih stihova Gundulićeve „Dubravke“ i Gotovčeva glazbenog sloga priključio i ženski dio zbora. „Himna slobodi“ u njihovoj je izvedbi imala sve odlike koje su objedinile pastoralnu dramu i pohvalu najvećoj tekovini moderna vremena koju je Gundulić toliko svečano slavio – slobodi. Posebno oduševljava sjajna dikcija u izgovoru i pjevanju dubrovačkog dvostruko rimovanog dvanaesterca. Crescendo Orkestra s početka himne primjer je za anale.
Uslijedile su izvrsne interpretacije triju sadržajem i senzibilitetom oprečnih dijelova iz viteške petočinke „Porin“ Vatroslava Lisinskog. Ima u Porinu puhačkih solaža koje nalikuju na ptičji pjev, odgovora gudača s kvalitetom savršene jeke, čeznutljivih melodija u „Sva se bijeli opet gora“, gdje je ženski dio Zbora dočarao i začarao svojom sugestivnom naracijom, kako i dolikuje originalnom zboru Hrvatica.
Porinovu „Molitvu Sveslava“, junačkog djeda djevojke Zorke (kćeri Ljudevita Posavskog) vrlo je emotivno izveo naš operni solist Mate Akrap. Sjajne mu je temelje na violončelu udarila solistica Sunčana Tušek, a u Akrapovoj je interpretaciji melodijska linija rasla iz nježnog u senzibilno. Srcedrapajući tekst koji apostrofira i invocira „strogog oca na nebesima“ i iz dubine duše vapi za pomoći i slobodom ovih pokrajina kao da je pisan za Akrapa. U njemu je prelijep miks jasnih dubina i nevjerojatno nježnih visina za basa, koje su se u „Milostivan, Bože, budi“ pretvorile u molećivi vapaj, koji dodatno slama srca kad na kraju violine zatrepere kao drhtav glas.
Sušta je suprotnost „Molitvi Sveslava“ izvedba „Davorija“, sa snažnim početkom, prizvukom ritma koračnice, borbena i dramatična, u kojoj puhači kao da nagovještavaju neumitan dvoboj i završetak, a ostatak Orkestra i Zbor u svoj magični interpretativni lonac ubacuju prstohvat brzog, visokog, moćnog i pomalo provokativnog. Idila skladateljskog genija Blagoja Berse izvrsno se nadovezala na slavljenički koncept, ali onaj bez upadljive grandioznosti, diskretan i jasno s naglaskom isključivo na ljepotu melodije, osobito u zanosu gudača i izrazito zahtjevnim linijama violine.
Teško bi bilo zamisliti proslavu Dana državnosti bez opere „Nikola Šubić Zrinski“ Ivana plemenitog Zajca, a triptih glazbenih izbora još je jednom bio izvrsno pogođen. „Uvertira“ se priključila popisu djela skokovitih konceptualnih promjena, od lagane uljuljanosti u koju nas uvode viole i puhači, flautinih varijacija na glavnu temu, violončela koji diktiraju karakterne odlike skladbe pa sve do salonski svečana završetka. Ovdje je prilika i da pohvalimo dirigenta. Maro Rica imao je jednu od onih večeri gdje vam vjetar udara o prsa, ozvučenje intenzivira nepovoljne vanjske uvjete, a štipaljke s partitura maestra i orkestra lete na sve strane. Tek kad dirigent u takvu okruženju s ogromnim osmijehom na licu pokaže da zna i savršeno kontrolira svaku notu, svaki stih, upad, solažu i ornament, Orkestar i Zbor mogu biti mirni, a istovremeno i poletni u svom prostoru sigurnosti i čiste umjetničke igre.
Nikako ne smijemo izostaviti sjajne soliste, gdje već s pravom mnogo očekujemo od Antonije Teskere koju splitska publika obožava. Recitativ i ljuljanka Jelene započinju gotovo preradovićevskim apelom Bogu, u kojemu Teskera svojim kristalno čistim sopranom gađa u srce. Jelenina usamljenost, tjeskoba i nada u utjehu u Teskerinoj izvedbi dobivaju patinu tugaljive nježnosti, ali i čvrsta ufanja. Na trenutke nas je posjetila na antologijsku izvedbu arije robinjice Liù iz opere Turandot.
Da prosječan Splićanin mora u sekundi reći tko je naš Zrinski koji, gledajući s prozora na novi grad pjeva o njegovu tračku sunca, prvi bi izbor zasigurno bio Marko Lasić. Čvrsto, moćno, sugestivno, dramaturški, konceptualno, pripovjedno – to su samo neke od odlika Lasićeva glasa, koji se opire onim sterilnim tehničkim opisima baritona. Glas s dušom, pjevač s toplinom – najbolji izbor za kao olovo teške stihove u „Gdje kako divno sjaji grad“, kad završno „Zbogom“, uz nadahnutu pratnju orkestra, gotovo evocira tegobne i junačke dijelove hrvatske povijesti.
O tome kako je Ivona Bosančić Lasić jučer otpjevala ariju Gotovčeve Mile Gojsalić mogli bi se pisati znanstveni radovi. Doduše, izraz je nespretan - mlada mezzosopranistica nije „otpjevala“ Milu - ona je bila Mila. Jasno, nije Trg Gaje Bulata referentna točka, nagruvan naletima vjetra i pod solidnim ozvučenjem mikrofona, ali sve ono što bi netko glazbenicima mogao uzeti kao „neprirodno olakotnu“ okolnost u biti je otegotna. Čuje se svaki udah, pogrešno postavljen ton, milisekunda pogrešna upada na dirigentovu ruku ili nedajbože klimava intonacija. No ništa se od toga ne tiče Ivone Bosančić Lasić koja je umarširala na Trg, stasom i glasom kao inkarnacija Gotovčeve junakinje. Usprkos uvriježenu modusu gdje se mezzosoprane nepravedno kasapi, primjerice kirurškim seciranjem gromkog i visokog završnog G, Mila se rađa ili pada već na onom prvom, zapravo poprilično nelogično dubokom i suzdržanom D. Ondje gdje Mila iz borbenih prsa vapi „O zemljo naša, ljubljena i draga“. Ako je taj „O“ mlitav, cijela junačka priča djevojke koja diže u zrak turski tabor izgleda gotovo groteskno. Ivona Bosančić Lasić herojski je ušla i u taj čudnjikavi libretu nemili prvi ton, a svakim sljedećim taktom njezina je snaga eksponencijalno rasla. U njezinu glasu nema oponašanja donjih laga, klimavosti opasnih fraza na jednom dahu ili bolesti preštimavanja soprana koji se boji visine u mezzosoprana koji nema dubine.
Taj bogomdani glas pun gustoće, izražajnosti, tamnoće, raspona, patosa i moći, uz sjajan glumački talent i rijetko viđenu ekspresivnost kod slušatelja je u prvi mah, nota bene, izazvao čuđenje. Jer nismo se baš pretrgli od ljupka otvaranja vrata mezzosopranisticama i osluškivanjima specifičnosti njihovih sjajnih glasova, što iskusnije kolegice mlade Bosančić Lasić s desetljećima velikih uloga iza sebe s pravom spominju u gotovo svakom intervjuu. A sad u desetak dana dva mlada mezzosoprana briljiraju u „Avanturi u Šangaju“ i jedan u Gotovčevoj Ariji Mile. Ako se jedan zaključak ima izvući iz jučerašnjeg koncerta (osim već rečenog da HNK ima sjajnog mladog dirigenta), neka to bude - Hrvatska ne treba i ne smije imati kompleks manje vrijednosti o misliti da je tuđe bolje. Valjalo bi to imati na umu ako se ikad pomisli bogohulna misao da u Splitu nema mezzosoprana.
Kako je publika na kraju prekrasnog koncerta tražila bis, počašćeni smo i Odom radosti. Uistinu, koliko samo sjaja, optimizma i ponosa stane u jedan koncert i jedan ansambl! Dan državnosti na Trgu Gaje Bulata nipošto nije još jedna usputna manifestacija – on je blistava potvrda raskoši talenta Orkestra, Zbora i solista HNK-a. A ono što je još važnije – tako prelijep nastup može pružiti samo onaj tko je u svom srcu nekomu ili nečemu posvetio svoj talent. Split nije mogao dobiti ljepšu, topliju i dragocjeniju čestitku za Dan državnosti.
