Baletni diptih Class Concert/Šeherezada Hrvatskog narodnog kazališta Split u koprodukciji s HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka jedan je od onih umjetničkih proizvoda koji dopuštaju toliko željen, a rijedak uvid u stvaralački umjetnički proces koji se autoreferencijalno razlaže na pozornici pred publikom. O kvaliteti same izvedbe podrobnije ćemo pisati na nekoliko razina, ali ono što valja notirati na samome početku dvojaki su dosezi umjetničke interpretacije. Osim što je publika bila evidentno oduševljena diptihom, golema je radost vidjeti baletni ansambl s osmijesima od uha do uha, vođen i utreniran za apsolutnu pobjedu umjetničke ekspresije, kao i osjetiti sviranje Orkestra koje pršti od poleta, nadigravanja i pomicanja granica. Kad se ta dva aspekta spoje, jasno je da su koreograf Denis Matvienko i dirigent Mihail Sinkevič s oba nadahnuta i vrlo angažirana ansambla odradili izvrstan posao.
Baletne instrumentalne uvertire koje počinju spuštenim zastorom često znaju izmoriti publiku, nikad dovoljno prilagođenu toj nepravdi da se pogled ne može skrenuti ni na orkestar, živo srce baletne izvedbe, koji se eventualno nazire iz najviših dijelova loža. Class Concert izbjegao je takav početak i mudro udario „in medias res“, i to sjajnim rješenjem – projekcijom sata baleta (u oblikovanju videa Marija Buličića) na svečanom zastoru splitskog HNK-a. Pogled u stvarni svijet baletnih plesača – ali opet preko četvrtoga zida (zastora!), dovoljno blisko da se osjetimo uvučenima, a dovoljno daleko da osvijestimo da je riječ o zanimanju u koje se s pravom i logikom upuštaju rijetki, bio je uistinu fascinantan. Otvaranje scene prema gledatelju u koreografiji Denisa Matvienka značilo je prikaz realnosti kroz likove koje je ansambl utjelovio dušom i tijelom – spremačicu koja pazi na čist pod, plesače koji se osobinama i metodama rada razlikuju kao nebo i zemlja, odsutne i fokusirane, druželjubive i vrckave. Dok orkestar briljira uronjen u Čajkovskog s poticajnim gudačima, u staccatu koji oponaša ritam koraka, a mala tema s varijacijama zorno riše dinamiku međuljudskih odnosa u plesnom ansamblu, Matvienko pribjegava upravo veličanstvenim rješenjima. Spuštanjem razine crnog platna fokus se lijepi na stopala i baletne papučice, centar plesačeva svijeta, a iza njega ima svega – druženja, rada, lomova, štaka, selfieja… Mikrokozmos, koji se s tako pametnim koreografskim rješenjima vjerojatno mogao biti i prikaz bilo kojeg drugog zanimanja, ali srž je jasna – sat baleta prepun je uspona i padova, ljudski u mukama, nebeski u umjetničkim dosezima koji će nakon mukotrpna rada uslijediti na nastupu.
Kolektivna dinamika nakratko se razbila i glazbenim brojem i plesnim duetom Anije Bartkowski i Robbieja Fishera. Nježnost i bogata orkestralna boja, posebno intenzivna kod puhača, bila je savršeno platno za talentirani plesni duo. Predivna Ania Bartkowski, veličanstvena u svojoj vretenastoj staturi i prirodnoj plesnoj gracioznosti, savršeno se prepustila nježnom i nenametljivom vođenju Fishera – a iz orkestralne je rupe dopiralo jednako suvereno dirigentsko vođenje i melodijska linija gudača. Uslijedio je solo trio plesačica uz klavir, koje su u svojoj eleganciji i fluidnosti, uz plesački inteligentno osmišljene kostime Nevena Mihića, djelovale eterično poput vila. Time su postavile temelje i za drugi sjajni duet Darije Manoilo i Kayana Pereire Oliveire. Manoilo je doslovce letjela, perolaka i fluidna, u beskrajnoj lakoći bivanja, dok je Oliveira oduševio tehnikom i čvrstinom u skokovima i rotacijama. Nikako ne bi valjalo izostaviti metaforu moći 5 minuta na pozornici kroz sjajnu ideju oblikovanja svjetla (Branimir Bokan) u kojoj se pozadina potpuno zatamnila, a solisti su obgrljeni bijelim svjetlom. Kao i na svakom „classu“ – sve ono iza postaje nebitno kad svjetlo označi plesačev red da zasja.
Kolektivna točka Baleta uz Čajkovskijev ulomak iz „Trnoružice“ pokazala je da strahovi vezani za rast ansambla, pogotovo u solističkom aspektu, mogu početi jenjavati. Kad je Ania Bartkowski izvela encikopedijski fouetté en tournant u nevjerojatnoj seriji, s ogromnim osmijehom na licu, a tehnički sjajno potkovani Fisher i Oliveira dokazali da se više ne trebamo brinuti hoće li manège imati dovoljno visine i odlučnosti, publika je gromoglasnim pljeskom počela pratiti sjajne piruete, podrške, elemente tradicionalnih plesova, hrabre rizike i općenito potpunu posvećenost tom rijetkom viđenom „masterclassu“. Plesači iz čitava ansambla disali su kao jedan, a srcu nam je posebno milo vidjeti one najmlađe kojima izraz lica odaje osobitu odgovornost prema onome što su uz Matvienka, asistenticu Irinu Prokofievu i baletnu majstoricu Albinu Rahmatullinu tako sjajno uvježbali. Tijelo je bilo besprijekorno, a s veseljem čekamo da svima na usnama zatitra osmijeh rasterećenja i potpuna povjerenja u sebe i u publiku – kakav su na nastupu prvog travnja imali solisti. Kad se plesnom dragulju doda projekcija neba, divni, nenametljivi kostimi koji poštuju liniju tijela i donose tek dašak mističnog i sanjivog, plus Čajkovskijeva glazba, shvaćena kao sat koji prati svoju dinamičku liniju – od razdragane vježbe preko legato smiraja u duetu, a zatim veličanstvena epiloga uz udaraljke – dobije se baletni hit koji će, kao i recentna "Snježna kraljica", imati svoje gorljive obožavatelje dokle god postoji.
Nije teško uočiti da se nakon oduševljenja „Class concertom“ može postati osobito kritičan prema „Šeherezadi“. „Class concert“ gledatelju dopušta da promatra i usvaja dinamiku i gradaciju plesačke evolucije, upija njegove teže i lakše dane, slavi pobjede i tehničku izvrsnost, a u svemu tome ne gubi osnovnu emociju – ljubav prema svom pozivu. Šeherezada počiva na potpuno drugačijoj premisi, a usto slijedi već prokušanu koreografiju Mihaila Fokina koju je prilagodio Denis Matvienko. Ni simfonijska suita koju je skladao Rimski-Korsakov nije bila zamišljena kao balet, ali reakcije publike održale su ideju itekako živom. Inspirirana zbirkom „Tisuću i jedna noć“, Šeherezada se bavi pitanjima strasti, pripadanja, neumoljive želje za slobodom, izdaje i propasti. Orijentalna atmosfera koja proizlazi iz svilenih tkanina, zlatoveza, tapiciranih divana i gusto kićenih kostima koji se prelijevaju u spektru svoje raskoši dodatno je ojačana Europi potpuno egzotičnim konceptom haremskih raskalašenih zabava. U haremu sultana Šahrijarha (Remus Dimache) njegov brat (Romulus Dimache) pokreće pitanje sumnje u nevjeru glavne zvijezde, prelijepe Zobeide (Irina Čaban Bilandžić). Sultanov hinjeni odlazak u lov potiče žene iz harema da se raspojasaju, nagovore komična eunuha da im radi tjelesnih užitaka dovede robove, a i Zobeida poklekne pred čarima Zlatnog roba (Danil Podhruško).
I prije nego što je potonji spektakularni duo počeo rijetko viđenu igru zavođenja, Orkestar je bacio mamac svojim briljantnim shvaćanjem atmosfere u kojoj se egzotika gradila na dinamičkoj paleti, koja omogućuje senzualne linije violine i harfe te gradiranje gudača u oslikavanju raskoši. Puhačima je pripala mimeza opasnosti (sultanov plan, spletke, zamka za robove), a tremolo je personificirao nadolazeću pogibelj. Međutim, na sve se to olako zaboravilo kad se pogled fiksira na (i doslovno i metaforički) zlatni par, Zlatnog roba i Zobeidu. Irina Čaban Bilandžić je u svom shvaćanju Zobeide nadmašila čak i interpretaciju Gospođe Bovary: senzualna do bola, gipka, zavodljiva i neodoljiva, fokusirana na pokret iz tijela, žena-mačka, hodajuća strast. Podhruško je odgovorio zavodničkom muškom energijom, dajući (osim strastvene igre u duetu) ponešto statičnom činu mnogo wow-efekta u seriji okreta kojima je zabljesnuo i pozornicu i publiku te dokazao da je bio izvrstan izbor za ovu ulogu. Eda je ktome Rimski-Korsakov znao da će njegova suita postati omiljena baletna podloga pa da je dolazak razjarena sultana koji je pobio sve izdajnike mogao završiti dramatičnim činelama, manje bismo žalili za prenježnim glazbenim smirajem jedne tužne priče o strasti i izdaji, u kojoj Zobeida radije bira smrt nego poniženje, no i usprkos osobnim glazbenim i koreografskim preferencijama koje jako naginju „Class Concertu“, „Šeherezadi“ uz naklon priznajemo sjajan estetski dojam, veličanstvene kostime, opipljivu senzualnost i emotivnost iznad tehniciranja.
„Class Concert/Šeherezada“ baletni je diptih koji je u manje od dva sata srčano i hrabro pokušao prezentirati dva stilski, koreografski i interpretativno sasvim drugačija svijeta. Svijet bivanja baletnim umjetnikom, prepun izazova, uspona, padova, želja, nadanja i potpune ispunjenosti u trenutku umjetničkog nadahnuća i spajanja s publikom – nasuprot egzotičnom orijentalnom svijetu putenosti, sirovih strasti, prevara i osveta. Crno-bijeli svijet masterclassa iz snova suprotstavljen je nametljivoj haremskoj raskoši u koju bismo rado zavirili kroz ključanicu. Ono što ih povezuje izvire iz umjetnika koji su ih dočaravali. Baletni je ansambl iznjedrio neka nova sjajna imena koja će u budućnosti zasigurno biti snažan oslonac, a kao kolektiv su dobili neki novi polet grupne energije koja eklektično stiže do publike. Denis Matvienko nametnuo se i kao vrstan interpretator tradicije, a još bolji autor suvremene plesačke stvarnosti, a dirigent Mihail Sinkevič je, za to nam ne treba gledati u orkestar, čulo se sasvim jasno – krila ove izvedbe razmahao u potpunom kreativnom zanosu u kojem publika konačno shvaća da je, primjerice, koncertni majstor (Valter Lovričević i Anton Kirilov) u orkestralnoj rupi jednako važan kao i solo plesač na pozornici. Time „Class Concert“ i „Šeherezada“ više nisu samo baletni diptih – nego i maestralni blok-sat lekcije o dometu emocija i umjetnosti.
