Goran Ivanišević je na svečanosti održanoj sinoć u američkom Newportu postao novi član Međunarodne teniske kuće slavnih!
“Ovo je kraj, san se ostvario” – rekao je Ivanišević u subotu na kraju svečanosti na kojoj je postao prvi Hrvat u Kući slavnih.
Uz Splićanina je na istoj svečanosti u Kuću slavnih iz njegove generacije 2020. primljena i i Conchita Martinez, prva Španjolka koja je 1994. osvojila wimbledonski naslov. Iz generacije 2021. tu čast dobile su “Originalnih 9”, devet igračica predvođenih s Billie Jean King, koje su bile pionirke borbe za izjednačavanje statusa i prava između tenisačica i tenisača te začetnice današnjeg WTA Toura, Australac Lleyton Hewitt, a posthumno je u Kuću slavnih uvršten veliki teniski trener i pedagog Dennis Van der Meer.
Gorana je u društvo teniskih besmrtnika videolinkom uveo legendarni John McEnroe, koji je za Gorana rekao da je bio jedini luđi tenisač od njega. Zlatnu medalju mu je oko vrata objesio predsjednik Kuće slavnih i njezin član Sam Smith.
Nakon čestitki ostalim laureatima, Goran se u posebnom govoru zahvalio ljudima koji su mu obilježili život i karijeru. prvi su na redu bili treneri:
“Laci Kačer, Mek Ercegović, Zoran Ilić, Niki Pilić, Boško Čavka, Balasz Taroczy, Mario Tudor, Vedran Martić i, za mene najvažniji, Bob Brett koji više nije s nama, ali ponosan na mene tamo gore.”
Nakon toga došli su na red članovi Davis Cup reprezentacija za koje je igrao:
“Ima sam čast igrati za dvije države, prvo za Jugoslaviju, a nakon toga za Hrvatsku. Iz jugoslavenske momčadi ću spomenuti Bobu Živojinovića i kapetana Radmila Armenulića koji su mi mnogo pomogli. Iz moje hrvatske ekipe, izbornici Željko Franulović i Niki Pilić, Goran Prpić, Bruno Orešar, Ivan Ljubičić, Mario Ančić, Saša Hiršzon, Igor Šarić i Ivo Karlović. Zajedno smo igrali, smijali se i osvojili Davis Cup 2005. godine”
Svoje su mjesto u zahvali dobili i igrači s kojima je igrao, prijatelji, navijači, novinari, otac Srđan i majka Gorana, djeca Oliver, Emanuel i Amber Maria, supruga Nives, ali i wimbledonski odbor koji mu je dodijelio pozivnicu za najveći turnir karijere.
Za kraj je ostavio zahvalu “jednom gradu i jednoj zemlji”.
“Mom rodnom gradu Splitu – gradu koji je dao toliko čudesnih ljudi i čudesnih sportaša. Gradu koji mi je podario najljepše i najsigurnije djetinjstvo, gdje sam mogao postati tenisačem kakav sam danas i kakav sam bio. Sve što sam gradio kroz svoju karijeru donio sam iz tog grada i postao čovjek kakav sam danas. Mojoj zemlji. Znate, mi smo mala zemlja velikog srca. Nikad ne prestajemo vjerovati. Imao sam mnogo uspona i padova, ali nikada nisam prestao vjerovati. Prvi put u životu mogu reći da sam ponosan na sebe.”
