U našoj smo rubrici Štorija ove nedjelje ugostili Franu Šimovića, uz Ivu Jelčića iz Krvavca, posljednjeg izdanka (nekad važne) opuzenske škole pletarstva. To sve, kako bismo zapisujući njegova sjećanja i iskustva probudili iskru u nekom mlađem, tko bi, uzimajući stari školski pletarski stroj od šjor Frane, nastavio ovu tradiciju koja je nekada u brojnim neretvanskim obiteljima donosila kruh na stol.
I ove smo se nedjelje za potrebe naše rubrike Štorija zaputili najbržim putem preko dviju naplatnih kućica iz Splita do Opuzena. Prije nedjelju dana tema naše Štorije je bio sve poznatiji neretvanski poduzetnik - Josip Tutavac, dok smo danas imali veliku čast da nas ugosti jedan od dva posljednja pletara u Neretvi - mladić od osamdeset i dvije godine, vitalni i bistri Frane Šimović. S ovim živućim spomenikom smo, uz čašicu razgovora, pretresli mnoge teme. Mada temu odlazaka nismo načimali, kada šjor Frane bude poslao posljednji pozdrav ovome svijetu, ugasit će se i zadnja iskra, nekada nadaleko poznata i priznata zanata u Opuzenu. Možda se teme pletarstva u Neretvi naš zapisivač ne bi ni sjetio da mu pod ruke nije došao jedan, vremenom nagriženi, novinski tekst kralja dalmatinskih reportaža - Miljenka Smoje. On je, za posjeta Opuzenu, ostao zapanjen koliko, za razliku od Metkovčana i Kardeljana (za mlađe čitatelje - Ploče su nekad nosile ime po slovenskome političaru i publicistu Edvardu Kardelju), svoje Misto Opuzenci vole i ne daju na nj. I dok su ova potonja mjesta imala mnoštvo pokuda na račun napretka svojih sredina, Opuzenci Smoji nisu za Misto ništa loše kazali, osim da im nedostaje pokoja birtija, prenoćište i restoran, jer novce, koje vrijednim radom namaknu, oni nemaju u Mistu nigdje, osim u jednom bifeu (u kojem je i Smoje, tražeći materijale za reportažu, zaglibio) proćerdati. Tako njihove znojne novce kupe Kardeljani i Metkovci u svojim objektima. Danas u Opuzenu ima ugostitelja mnogo, dok je pravih zanatlija sve manje i manje. Jedan od zanata koji je tada donosio novce u Opuzen, i kojemu se Smoje u svome tekstu divio, bio je i pletarski. Postojala je čak i pletarska škola, ustanovljena još za vrijeme Austro-Ugarske, koja je davala vrsne majstore. No, neki zanati, idući ukorak s vremenom, jednostavno gube na važnosti, tako je u Smojino vrijeme pletara u Neretvi bilo gotovo u svakom domaćinstvu, dok je danas spala struka samo na dvojicu. Zato ćemo danas, da se ne zaudobi zapisati zadnji trag o ovome zanatu, donijeti pred čitatelje svestranog, umom bistrog i podatkovnom memorijom do vrha napunjenog - šjor Franu Šimovića.
Evo vas opet na bicikli?
Je sinko moj, dnevno ti pedaliram četrdesetak kilometara. Gledam mlađe od sebe kako se uspušu dok šetaju, mene biciklo drži mladim. Nije mi problem sjest na nj i, ako treba, do ženinih na Trn i s Trna nazad poći. A da ti kažem da sva slova vidim i da novinu bez naočala pročitam, bi li mi vjerovao?
Znate da smo ovdje da nam otkrijete pokoju tajnu o pletarskom zanatu, ali dajte, prije svega usporedite nam Opuzen vašeg djetinjstva i mladosti i sada.
Kad sam bio dijete ovdje je bila sama sirotinja. Kad ti kažem da smo krevete dizali na cigle kako ne bi spavali u vodi, sve će ti biti jasno. Danas meni sin ima 400 kvadrata kuće, parking za 20 auta, unuk ima puste nasade jabuka. Njihov i moj Opuzen se ne da uspoređivati. Ali meni je drago što je Misto otišlo naprijed, sve smo mi to svojim krvavim radom pogurali.
Oženili ste se s Trna?
Jesam, makar su me mnoge gledale (i nabaci mig, makar supruge nema blizu nas), meni je moja, deset godina mlađa Donjanka Franka, bila prvi i zadnji izbor. I kako sam je sa njenih nepunih sedamnaest doveo u kuću, tako je i dan danas, pod istim krovom s menom. Bila ti je jedna smiješna situacija. Imali i ona i ja problem s okom. Naruče nas u Split na isti dan na operacije. Još je ona Franka a ja Frane. Cijela se bolnica sjatila oko nas. I operiraju nas i pitaju mene, valjda u šali, doktori, da hoće li nam spojiti krevete i staviti nas u istu sobu. A ja, kao iz topa, dajte ljudi, da se bar u bolnici od žene odmorim! Obavezno napiši, da mi nema nje i da mi nije ovakva potpora, ne bih se ja ovako osjećao mlad kao što se osjećam.
Rekli su mi da ste bili vrsni centarfor i da ste uz posao i nogomet, petnaest godina igrali profesionalno buće.
Je, ja dres ni jednog ni drugog kluba, makar sam mogao, nisam htio promijeniti. Rekao si mi da znaš Sulju. Za njega i mene kazuju da smo najveće legende Neretvanca. Ja sam igrao za Neretvanca pune 22 godine, dok sam igrao na buće profesionalno nekih petnaestak za Opuzen Slivno. I danas se znam zatrčati, ali više volim na biciklo. Sport je zdavlje, obavezno napiši da bi se svatko, bez obzira na godine trebao sportom baviti, onda nema straha od bolesti.
Spominjali ste mi da ste bili tenkista?
U onoj su me vojsci stavili za tenkistu, prvo sam služio u Zaližanima kod Banje Luke, a kasnije u Varaždinu. Bio sam u vojsci svega 11 mjeseci, ali kako je Neretvancu nedostajao centarfor, uspjeli su mi srediti da se kao hranitelj vratim doma. Iskreno da ti kažem, vraga sam ja bio ‘ranitelj i ‘ranio ikoga, bio sam sirotinja, ali klub je uspio isposlovati da hranim obitelj, tako da sam se ja tenka riješio i prije vremena.
Po povratku u Opuzen iz vojske zaposlili ste se kao upravitelj strojeva, te ste uporedo s tim poslom i pleli?
Moja velika ljubav je bila pletarstvo. Taj zanat je umjetnost. Na stroju si moćan jer je i stroj moćan, ali košarački ili pletarski zanat ne može savladati tko umjetničke crte nema u sebi. Pohađao sam školu tu na trgu, koja je nažalost 1954. ugašena. Moj je završni rad bila stolica. Nemam ti fotografiju za pokazati, ali vjeruj mi, takvu danas, da je zlatom plaćaš, nećeš nigdje kupiti. Čak sam jedno vrijeme držao praktičnu nastavu u školi kao pletarski majstor. Kako se interes pomalo gubio, školu su davno zatvorili.
Rekli ste mi da ste iz škole uspjeli spasiti jedan, od dva, pletarska stroja?
Jesam, odvest ću te u konobu gdje ga držim. Vidjet ćeš natpis na njemačkom koji ti kazuje kada je stroj napravljen. Vjeruj mi, što Švabo napravi, za razliku od Kineza, tome nema smrti. I dan danas se ja njime koristim. Jedan mi ga je majstor išao naoštriti, skoro ga je cijelog upropastio, od tada ga sam servisiram i ne dam nikome da ga dira.
Spominjali ste sina i unuka, mislite li da će tko od nasljednika nastaviti tradiciju pletarstva u obitelji?
Imam i kćer. Ali ni s njene ni sa sinove strane nitko nema interesa, tako da kad ja odem, ovaj zanat s menom prestaje.
Zanat je pamtio bolje dane?
Svakako, nekad se u svakoj kući našao barem jedan koji bi znao plesti. Danas smo spali u cijeloj Neretvi na mene i Ivu Jelčića iz Krvavca. On je mojih godina i ima problema s kukovima. Ali i takav bolestan on i dalje radi prava umjetnička djela. Ivo se bavi i motikama, kosirima... Kad ode, više neće biti nitko tko će znati napraviti dršku od motike. Stari zanati gube značaj kada je sve novo jeftino i nekvalitetno pa su se ljudi navikli da to što su jeftino platili neće dugo trajati. Prije, kada bi ti zanatlija štogod napravio, on bi iza svoga rada stajao godinama.
Vidim da ne nosite masku, ne bojite se virusa?
Ma nosim gdje je treba nositi, pogotovo sada kada su kazne uveli, ali su kazali da djecu i mlade virus ne napada. Ja se osjećam mlad tako da mene virus neće (smijeh).
Kako kratite dane kada su kafiće zatvorili? Znam da ste u društvima od 7 do 107 viđen gost.
Mada u Boga ne vjerujem, moram reći hvala Bogu, jer uvijek se nađe kakva zanimacija. Ljudi mi intenzivno naručuju demejane i boce da im opletem, tako da sam sada dosta zaostalih narudžaba riješio. Kad se sve vrati u normalu evo mene opet među moje društvo.
Znači narudžaba ima?
Ma naravno da ima. Ne mogu se ja obraniti. Znaš li za koga ljudi najviše naručuju? Naručuju za ljekare. Kada se ide u doktora u nas je običaj donijeti ovaj suvenir. Tako, kad je tko bolestan, naruči, a ja ako znan da nema za platiti kažem da je to poklon i od mene jer mi je nekako draže da ja sam ne moram ić i odnijeti poklon doktoru, pa neka mu ponese u znak zahvalnosti i za mene i za sebe.
Mogli bismo sa šjor Franom ovako u nedogled, ali kako forma naše Štorije to ne dozvoljava zamolili smo ga da se jednom pametnom odjavi za kraj.
Ma kako ću se odjaviti pametnom kada meni moja Donjanka stalno govori da sam budala što se družim s mladima? Obavezno napiši da sport i dobro društvo čovjeka čine mladim, godine su samo brojke kojima se treba rugati. I kad se život tako postavi i gleda, svi usponi i padovi prođu kao da su jedna poduža pjesma. Idemo sad do Krvavca, na kako ti kažeš - čašicu manje, pa da te upoznam s mojim prijateljem Jelčićem. Njega ćeš mi obavezno snimiti i staviti u zapis.
