Još jedna godina je na izmaku i s ponosom se osvrćemo na ostvarene planetarne uspjehe naših sportaša. No ipak, Olimpijske igre u Tokiju koje su iza nas donekle su razotkrile slabost hrvatskog kolektivnog sporta budući rezultati iz Tokija sugeriraju da je hrvatski kolektivni sport dobrano podbacio. Individualni sport po ustaljenoj praksi ruši sve stereotipe – imamo šampione i prvake iz tenisa, taekwondoa, kickboxinga, jedrenja, atletike, juda, veslanja, skijanja, itd. koji ipak nisu plod sustavnosti rada državnih sportskih struktura već usudio bih se napisati, isključivo i najviše individualnog (privatnog) odnosno obiteljskog projekta.
Naši sportaši su u Tokiju osvojili osam medalja
Hrvatska je doslovno sportsko čudo koje traje ali pitanje je do kada ćemo biti tako uspješni u mnogim sportovima i doslovno svjetska velesila mada optimizma nikad nije naodmet ali ono što je realnost oko nas potencijalno predstavlja sasvim drukčiju budućnost.
Ukupno je Hrvatska u Tokiju osvojila osam medalja, tri zlata, tri srebra i dva brončana odličja zauzevši ukupno 26. mjesto na ljestvici osvajača medalja. Jedino su u Rio de Janeiru 2016. hrvatski sportaši bili uspješniji gdje su osvojili ukupno deset medalja; pet zlata, tri srebra i dvije bronce. No, činjenica jest kako Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Tokiju nisu predstavljali rukometaši i rukometašice, a sigurno bi uz malo sreće imali šansu za jednu od medalja. Zatim nije bilo niti košarkaša koji su imali sjajnu priliku preko kvalifikacija u Splitu doći do Igara, a mnogi su bili uvjereni kako su na ovim Igrama trebali biti i hrvatski nogometaši koji su u kategoriji U-21 imali sjajnu generaciju…
Hrvatska na nivou Europske unije najmanje sredstava ulaže u sport
Već godinama se analizira i prati stanje u hrvatskom sportu, a redom svi demografi i ostali stručnjaci ističu kao problem našeg društva demografski pad dok s druge strane sportski savezi imaju jako lošu i nedovoljno razvijenu sportsku infrastrukturu. Istini za volju, pravo je čudo kakve sve sportske rezultate u svjetskim okvirima postižemo uz uvjete koje imamo i sredstva koja ulažemo u djecu i mlade za bavljenjem sportom i rekreacijom.
Velika ugroza opstanka jedne (odnosno svake) nacije pa posredno i sporta je demografija, a podatak da između 12 i 19 godine imamo 400 tisuća stanovnika - to je premala baza iz koje bi trebali nastati budući sportaši, poduzetnici, akademski obrazovani građani, posebice ako pratimo projekcije svjetskih razvijenih država i standarda koje nameću i provode (poput SAD-a, Mađarske, Poljske, Izraela, Rusije, itd.).
Potrebno je nužno učiniti djeci i mladima lako dostupnom sportsku infrastrukturu koja bi morala ili trebala biti besplatna za iste jer na njima počiva opstanak sporta svake nacije, to su formativne godine u kojima je važno da sportski uspjesi ne budu samo plod privatnih odnosno obiteljskih projekata već da to bude sustav praćen od države koji je opstaje i daje rezultate. A to košta. Pa je onda samim time i potencijalan problem za državu.
Tek gorka napomena da Hrvatska na nivou Europske unije najmanje sredstava ulaže u sport i relativno zapuštenu sportsku infrastrukturu.
Porazno zvuči da smo po pretilosti među 10 najteže ugroženih nacija
Svakako ne možemo i ne smijemo zaobići niti činjenicu da trenutno zbog koronavirusa živimo u nikad izazovnijem vremenu koje sa sobom nosi niz posljedica i problema koje se održavaju na cijeli svijet u svakom pogledu a prvenstveno na zdravlje. U tom smislu porazno zvuči da smo po pretilosti (i neovisno o problemima s koronavirusom) među 10 najteže ugroženih nacija u Europi a skoro i u svijetu (a opet apsurd – s obzirom na broj stanovnika, jedna smo od najuspješnijih svjetskih nacija uvjerljivo po sportskim uspjesima). Tu sustav odnosno država nije dovoljno učinila da se pomaknemo s mrtve točke i učinimo društvo a prvenstveno mlade motiviranima da se bave sportom (puno je faktora koji su bitni a izdvojit ću neke – razvijena i lako dostupna sportska infrastruktura, obvezna i besplatna rekreacija i sport za mlađe uzraste, mogućnost besplatnih treninga posebice za djecu i mlade koji sebi to ne mogu priuštiti, veći nivo sportskih stipendija, educirani i kvalitetno plaćeni treneri, socijalne interakcije kroz sport, potom lakša dostupnost za psihologe, psihijatre, pedagoge, itd.).
Psihijatrijski stručnjaci su prije nekoliko mjeseci utvrdili da je u Hrvatskoj skoro 40% više djece koja imaju psihičke/psihološke probleme i traume uslijed ove pandemije nego što je to bilo prije početka pandemije. Zbog toga dolazi sve više do izražaja i depresija - ozbiljan poremećaj raspoloženja koji obilježavaju simptomi poput gubitka energije, apatije, beznađa, bespomoćnosti, tuge i gubitka interesa, a prema važećoj verziji DSM-a (priručnik u kojem su kategorizirani svi mentalni poremećaji), moraju trajati u kontinuitetu barem dva-tri tjedna.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, depresija je po rasprostranjenosti četvrta bolest na svijetu, dok je u žena čak druga. Između 5 i 10% populacije koja nema drugih zdravstvenih problema boluje od depresije, dok se kod ljudi koji imaju druge zdravstvene poteškoće postotak oboljelih penje i do 70%. Svaka osma nezbrinuta osoba koja je oboljela od depresije u nekom trenutku svog života pokušat će izvršiti samoubojstvo. U Hrvatskoj je trenutno među prvim bolestima mlađe ali i starije populacije.
Depresija je u elitnom sportu velik problem
Više je faktora zašto je depresija rasprostranjena i kod sportaša.
Prvi faktor su ozljede. Često zaboravljamo da je sport sam po sebi zdrav, no da vrhunski sport šteti organizmu onoliko koliko mu i koristi.
Drugi razlog je sama narav sporta i njegova kompetitivnost. Ne samo da se sportaše ocjenjuje po učinkovitosti puno više nego u drugim poslovima već je njihov učinak u pravilu javno dostupan i podložan svakodnevnoj stručnoj i (naročito) laičkoj kritici.
Ako je netko najbolji kardiolog na svijetu tri-četiri godine zaredom, vrlo teško će taj status izgubiti ako jedne godine radi svoj posao manje efikasno. S druge strane, dovoljno je nekoliko loših utakmica da treneri igrače zakucaju za klupu, a javnost koja ih je do jučer obožavala još će ih strastvenije pokopati i prekrižiti. Dovoljna je samo jedna loša sezona u sportu da nekog ocijenimo kao totalni promašaj, precijenjenog ili preskupog sportaša koji svoj status nikako ne zaslužuje.
Natjecateljski duh koji sportaši nužno razvijaju od ranog djetinjstva uvijek sadrži snažnu želju da se izbjegne neuspjeh, odnosno poraz. A on je u sportu puno češći nego pobjeda. Oni sportaši koji ne razviju zdrave načine nošenja s takvom stvarnošću svog zanimanja puno su ranjiviji na sve emocionalne poteškoće koje poraz donosi.
Zbog toga preko 60% svih sportaša otkriva svoje probleme o depresiji za vrijeme karijere tek kad odu u mirovinu. Neki se kombinacijom terapije, socijalne podrške i sreće uspiju izvući i živjeti funkcionalan život. Drugi se odaju drogama i alkoholu pa ako se i ne ubiju, umru negdje daleko od svjetla pozornice na koja su navikli cijeli život, u potpunosti otuđeni od svijeta. Jer kako se mogu osjećati dijelom svijeta koji će na njihove stvarne probleme i osjećaje odmahnuti rukom i reći da bi i oni takvu nesreću imali za toliku.
Sport bi za svu djecu trebao biti besplatan i dostupan
Depresija je u elitnom sportu velik problem, a Svjetska zdravstvena organizacija proglasila ju je i "najskupljom bolesti na svijetu", s obzirom na to da je vodeći uzrok radne nesposobnosti u svijetu. Posebno su ranjivi oni sportaši koji tijekom odrastanja nisu imali pravilnu izobrazbu pa nakon kraja karijere nemaju nikakvo drugo zanimanje oko kojeg bi mogli sagraditi svoju sadašnjost.
Problem depresije je prije svega kulturološki. Živimo u društvu koje je spremno vidjeti sve pozitivne strane vrhunskog sporta, a apsolutno zanemariti sve negativne. Živimo i u društvu u kojem nema veće sramote od priznanja da ti je potrebna stručna pomoć psihijatra ili psihologa.
Odgovorniji od javnosti moraju biti sami djelatnici u sportu, posebno oni koji odgajaju mlade sportaše - treneri, sportski psiholozi i drugi stručnjaci koji moraju pomoći sportašima da, koliko god dobri sportaši bili, ne prestanu biti stvarne osobe.
I nekako kao da se sve nakupilo od jednom - demografski pad koji već traje duže od desetljeća, pandemija koronavirusa, slabo ulaganje države u sport i rekreaciju, loša stručna pomoć djeci i mladima u području sporta, nedovoljno razvijena sportska infrastruktura, razne anomalije poput pretilosti i depresije - sve je to realnost od koje ne treba i ne smije se bježati.
Stoga da bi sačuvali zdravlje (pa i opstanak nacije) sport bi za svu djecu trebao biti besplatan i dostupan. Rezultati raznih istraživanja u Hrvatskoj nisu niti malo optimistični i ne nude garanciju da ćemo s ovakvim načinom razvoja sportske kulture i odgoja djece imati sportsko bolje sutra odnosno nove olimpijske, svjetske i europske osvajače medalja. Put do svakog uspjeha je dug i trnovit, odricanja i žrtve su jako velike, to zna svaki sportaš koji se ozbiljno bavio sportom. Sačuvati i prenositi te iste vrijednosti na djecu i mlade je jednako teško i zahtjevno, mnogima je sport luksuz ili nešto što ne mogu priuštiti. Posebno ako nema institucija koje to ne mogu kvalitetno pratiti i podržavati.
Izgubit ćemo zdravlje čitave nacije, to je pogubnije...
S obzirom na to koliko jesmo sportska nacija po rezultatima toliko isto nismo koliko nemamo minimum obveza koje provodimo za razvoje kulture sporta kroz sustave za djecu i mlade jer bavljenje sportom u ovoj zemlji ne bi trebao biti privilegij niti luksuz onih koji mogu platiti članarinu. Trebao bi biti pravo svakog djeteta. Nisam siguran da je baš tako. Novca za djecu i mlade, za sportski odgoj i razvoj mora i trebati imati, ako mislimo biti država koja drži do svoje djece i svoje budućnosti.
U suprotnome, ako se ne nađe način da država se potrudi biti aktivnija i produktivnija na tom polju, vrlo vjerojatno ćemo izgubiti kontinuitet osvajanja sportskih medalja i uspjeha. Ali još bitnije, izgubit ćemo zdravlje čitave nacije, što je još pogubnije.
