Danas nije neobično da kad dođete kod nekoga kući, na kauču zateknete dvoje-troje djece i svako od njih bulji u svoj mobitel. Nema nikakve komunikacije među njima, svako dijete bulji u svoj ekran i dopisuje se s nekim ili gleda tiktok izazove, sve ono što bespuća interneta dopuštaju. Vremena su se promijenila, a s njim i običaji. Iako nam je tehnologija donijela mnogo dobroga, ipak nije sve tako pozitivno. Danas djeca od svega dvije godine znaju upaliti Youtube i pronaći crtić koji ih zanima, ili upaliti kameru na mobitelu i „okinuti“ 20 selfija.
Puno je djece kojoj je draže ostati doma i tipkati po nekom od uređaja negoli izaći na svjež zrak, uživati u druženju s prijateljima. U pravom druženju, a ne onom online, dok igraju neku igricu.
Generacije rođene prije 30 ili 40 godina nisu imale, u usporedbi s današnjom djecom, ništa. A bila su sretnija i zadovoljnija. Mašta im je radila čuda, a igralo se na franje, kukala, grupa traži grupu… Bilo je tu raznih igara, a današnja djeca iako imaju sve, al doslovno sve, ne znaju što bi sa sobom od dosade.
Hrpa društvenih igara
„Ne znam koju društvenu igru nemamo u kući, barem pet različitih verzija monopola je dobio što za rođendane, što za Božiće, a on meni kaže da mu je dosadno. Ili recimo, neće iz kuće jer je neki crtić na televiziji. Momentalno dobijem slom živaca jer se danas na tv-u sve može vratiti unatrag. Dok sam ja bila dijete, em nije bilo te pogodnosti, em nismo ni imali puno crtića. Uostalom, nisi ni smio reći roditeljima da bi ti sad promijenio program jer ti se nešto gleda. Poštivalo se starije i pitalo ih se smije li se, danas ako nemaš dvije televizije u kući, nema šanse da ćeš od djece doći na red za gledanje ičega. Ako nije upaljen jedan od brojnih kanala s crtićima, onda je Play Station u điru. Imam osjećaj da, iako nismo imali puno toga, imali smo ljepše djetinjstvo“, kaže nam Ana, 35-godišnja mama jednog 10-godišnjaka.
Nije prije 30 godina bilo ni toliko parkića sa raznim spravama. Na jednom mjestu danas možeš naći tobogan, vrtuljak, klackalice, ljulje. E da je toga onda bilo… Prije koji dan na jednoj od popularnih Facebook stranica osvanula je slika praznog parkića. Niti jednog djeteta u njemu. E sad, jesu li djeca za praznike možda otišla bakama i djedovima, ili je pak stvar u tome da im je draže ležati doma i buljiti u neki od ekrana, ostavit ćemo vama na procjenu.
Činjenica je da, dok su se starije generacije igrale ne ulici, danas se djecu teško može pustiti da se igraju ispred zgrade jer je sve živo pretvoreno – u parking. Auta je toliko da se djeca i nemaju gdje igrati, zelenih površina i nema toliko puno, a vozači danas voze kao ludi.
"Moram ostaviti sve..."
„U naše vrijeme si se mogao igrati vanka, bilo je puno djece, nije bilo toliko prometa i nije bilo straha od ničega. Danas ti svoje dijete ne možeš pustiti samo, pogotovo ako živiš bliže centru grada. Sve je puno auta i ljudi koji voze kao luđaci. Da ne govorimo da se oko zgrada nemaju gdje igrati. Moraš ići u parkić, a ja svoju kćer od 6 godina ne mogu pustiti samu. Moram ostaviti sve i izaći vanka s njom u parkić“, kaže nam Antonija (42), majka djevojčice.
Upravo to je problem, zaposlene majke nemaju kada srediti nešto po kući ako moraju s djetetom u parkić. Onda im, samo za malo mira - daju mobitel u ruke. No, često im se to obije o glavu. Ukoliko su od malih nogu naučena na razne ekrane, teško će se djeca pokrenuti s mjesta i krenuti u prirodu.
„Trenutak kad sam doslovno prodimila bio je kad sam sestrinog sina i njegovo društvo zatekla ispred kuće kako igraju 'Čovječe ne ljuti se'. Ma ne bi tu ništa bilo sporno da nisu igrali – online. Znala sam da nemaju više mobilnih podataka, pa sam im jednostavno isključila wi fi. Samo sam ga ištekala iz zida. Ostali su u šoku. Nije im bilo jasno zašto sam poludila. Objasnila sam im da je puno ljepše igrati uživo i dala im pravi 'Čovječe ne ljuti se'. Naravno da im se više svidjelo igrati uživo, a ne preko 'žice' i od toga dana redovito igramo, i smijemo se i ljutimo - licem u lice“, kazala nam je Petra iz Splita.
"Odgajamo generaciju ekranaša"
Svoje iskustvo s nama je podijelila i Ivana, majka troje djece.
"Kada sam ja bila dite, a to je bilo prije 25 -30 godina, igrali smo se samo vanka. Nije nam ni padalo na pamet igrat se doma, jedva smo čekali izjurit iz kuće. I curice i dječaci igrali su na laštik, graničara, kukala, na franje,...svi smo se zajedno igrali po cile dane vanka. I onda s vrimenom došli pametni uređaji, mobiteli, tableti, PS,..i današnja dica su samo na ekranima.
Ja ih imam troje i trudim se s njima boraviti što više vani, ali nekad jednostavno i sama pribjegnem da im dam interaktivne ekrane kako bi obavila šta po kuci. Fascinantno mi je to da i ova mala dica koja još ne znaju dobro ni hodati već bulje u mobitele. I zapravo mislim da sada odgajamo generaciju ekranaša, samo da je buljit u ekrane, gledat YouTube,Tik tok, igrat igrice,...nije bitno, bitno da je neki od uređaja u ruci i svi mirni", kaže nam.
Naravno, sve to nosi posljedice.
"Dica su danas nespretna, trapava, motorika im zaostaje,...i to nije dobro. Ne razvijaju ni maštu niti su nešto kreativna. A da izađu na ulicu, dvorište, parkić pokrenuli bi se i fizički i mentalno jer bi to takva okolina zahtijevala od njih - da se snađu, da poskoče,potrče,sakriju se,u stvarnom svijetu, a ne nekom virtualnom za koji su zalijepljeni preko ekrana", zaključuje Ivana.
