Dame i gospodo, zdravi i veseli bili, dobrodošli u dom najvećeg hrvatskog nogometnog kluba, dobrodošli na Poljud, rečenica je dobro poznata svim navijačima Hajduka, a već godinama je izgovara spiker na Poljudu Vedran Očašić (57). Od preseljenja Hajduka na novi stadion 1979. godine samo su četiri spikera najavljivala njegove utakmice, i svi su dolazili s radija: Tonći Bonači, Jadran Marinković, Arsen Košta i Vedran Očašić, koji danas slavi obljetnicu jer već 30 godina najavljuje Hajdukove domaće utakmice.
- Prva utakmica i vatreno krštenje bila mi je utakmica Lige prvaka između Hajduka i Steaue 1994. Izgubili smo 1-4, ali smo prošli dalje pa taj poraz nitko posebno ne pamti. A došao sam nakon što je moj prethodnik Arsen Košta otišao na Radio Cibonu. Ja sam imao par godina staža na Gripama, na utakmicama Splita, a radio sam i na radiju i s grupom Magazin, kao tonac. Tražili su spikersko znanje, nisi mogao doći samo tako, bez znanja, bez pripreme, jer nije to baš ni tako jednostavno. Da na razglasu pričam normalno kao što nas dvojica vodimo ovaj razgovor, ne bi se ništa razumjelo - kaže Očašić za 24 sata.
U čemu je tajna zanata?
- Najlakše je pročitati protokolarni dio, ono što je unaprijed napisano, sastave, službene osobe... A za sve ostalo treba osjećaj i iskustvo, moraš osjetiti bilo gledatelja na tribinama, moraš ih kontrolirati intonacijom i pauzama. Recimo, kad najavljuješ domaći sastav, jasno da ćeš malo zastati kad je na redu Livaja, Rakitić, Gattuso..., kad gostuje Gorica da ćeš ostaviti vrijeme da ljudi pozdrave Maloču...
Je li vam lakše raditi sada ili ranije?
- Ha, nekad ranije je to bilo puno drukčije, pustila bi se unaprijed pripremljena kazeta, svi bi pjevali i to je bilo to. Ja sam na Poljud donio dašak NBA lige. Rađa mi je donio iz SAD-a pet CD-a, još ih imam doma, s NBA džinglovima. Iskoristio sam dio na košarci na Gripama, a kako mi je brat Jurica tehničar i montažer, onda smo nešto skupa slagali i za Poljud.
Koji su vam događaji najteži?
- Neočekivani porazi. Živčan si, najradije bi na sve vikao, ali moraš ostati ozbiljan i staložen. Pogotovo ako je riječ o obavijestima koje utječu na sve, poput pražnjenja stadiona zbog suzavca, upada navijača u teren... Nitko ne smije osjetiti u tvom glasu da imaš problem, da se nešto čudno događa...
Koje je ime najteže izgovoriti, a koje najlakše?
- E, ima ih dosta, ali ako se dobro pripremiš, ni Stjopa Mkrtčjan nije problem. Mnogi će se iznenaditi, ali na košarci mi je problem stvarao izgovor Panathinaikosa. No, imao sam govorne vježbe na HRT-u, desetljeća čitanja dnevnika, kronika dana, vođenja emisija mi je itekako olakšalo posao. Što se tiče lakših imena, svaki Niko, Stipe, Dino, Duje.... su dobrodošli, samo da je kratko i da ima samoglasnika, ili pokoje "r" koje lijepo zatreperi.
Kako je i kad nastala vaša prepoznatljiva najava " Dobro došli u dom najvećeg hrvatskog nogometnog kluba"?
- Odmah u startu je bilo nešto slično, malo se to mijenjalo kroz godine, ali ugrubo 20-ak godina to već traje. I ljudi ga itekako prepoznaju.
Jeste li ikad pogriješili?
- O, da, svakome se dogodi. I zato redovito čitam s papira. Recimo, jedanput sam se opustio i nisam čitao pa sam najavio s brojem 9 Tomu Ercega, koji nije bio u sastavu Hajduka već dvije godine! Čak i ovu najavu koju ponavljam 20 godina, i znam je napamet u podne i u ponoć, redovito čitam, kako mi se ne bi potkrala pogreška.
Prepoznaju li vas ljudi po njoj?
- Kako ne, nedavno sam u Zagrebu vodio zatvorenu priredbu i prišla mi je jedna gospođa te zamolila da snimimo dobrodošlicu njenom šefu na Poljud. Naime, njih je 17 u firmi, 16 ih navija za Dinamo, a šef joj je Slavonac i ludi navijač Hajduka, koji je u dvoranu za sastanke dao nacrtati grb Hajduka od četiri metra i po cijeloj sobi izvjesio slike igrača Hajduka. Snimio sam klasičnu najavu i na kraju dodao personalizirani dio za njega. Izbjegavam personalizaciju, ali ponekad to ipak napravim. Jedanput sam iskoristio pozdrav za najavu vjenčanja, mladenci su me zamolili za desetak rečenica pa sam završio: "... a sad na kućni prag dolazi mladenka..." Jedini uvjet bio je da se ne snima, i ispoštovali su ga.
Mnogima se ne sviđa glazba na stadionu, željeli bi malo energičniju, življu glazbu na zagrijavanju.
- Sve radimo u dogovoru s klubom, i tu nema kompromisa. Hajduk ima tisuće pjesama, ali i pet-šest koje svi vole. A imamo i svoja ograničenja, recimo, rap glazba ne ide na naš razglas, velike su udaljenosti i miješa se zvuk. A opet, kako ne pustiti Sašu Antića i kultnu pjesmu s Mišom?! Moramo dobro paziti koliko glasno je puštamo da se ne dogodi kiks. Na svaki detalj se pazi jer Poljud je redovito pun, ljudi dolaze jer mogu iskazivati svoju radost, veselje i ako ih razglas nadglasa, nita od toga. Zgodno je kako se ljudi bune da se razglas slabo čuje, a kad pogriješim, dobijem jako puno poruka gdje me ljudi upozoravaju na pogrešku. Onda svi čuju.,.
Imaju li igrači posebne zahtjeve?
- Znaju da sam tvrdoglav pa ni ne pitaju, oni imaju svoje đireve, koje je teško uklopiti na stadion na kojem je 35.000 gledatelja, a vjerojatno ima 39.000 mišljenja jer se neki ni sami sa sobom ne mogu složiti... Općenito ne volim stranu glazbu puštati na stadionu, ali sad vrtimo "Sara per che ti amo" zbog trenera Gattusa i vidim da je odlično legla navijačima. Ponosan sam kako smo "Morsku vilu" izgurali kao himnu, pa Grdovićevu "Dalmatinac sam" isto tako jer smo je stalno vrtjeli... Torcida je dugo pjevala Mišinu "Poljubi zemlju", ali se uhvatila tek kad smo je uvrstili na playlistu i sada je pjevaju svi, čak i navijači reprezentacije Luki Modriću.
Niste radili samo na Poljudu.
- Na Gripama sam počeo, radio sam svjetska i europska prvenstva u rukometu, futsalu, vaterpolu, Davis Cup, Četiri kafića, Blankine mitinge... Radio sam All star utakmice košarke, nešto malo u Mađarskoj, Austriji, po republikama Jugoslavije... I nigdje nije bilo tako dobro kao u Spaladium areni, koja je fantastična. Njoj je L'Acoustics razglas, jedan od najboljih na svijetu, stadioni za Svjetsko prvenstvo u Katru opremljeni su takvim razglasima. Dvorana je izvana ružna i nedovršena, ali je opremljena kao jedna od dvije najbolje u Europi. Mi je držimo zatvorenom, a u njoj se mogu raditi čuda s razglasom, što se vidjelo na velikim natjecanjima. Nakon finala EP-a u vaterpolu gledatelji su do proglašenja pjevali stojeći, a to je jako teško postići.
Jeste li u ovih 30 godina morali napustiti mjesto iz bilo kojeg razloga, barem zbog odlaska na WC?
- Hvala Nikoli Martiniću i Hajduku što su nam nakon 29 godina lani doveli WC u naše kabine, tako da je sad lakše. Nije to baš tako lako, ne smiješ se maknuti od razglasa zbog sigurnosnih rizika. Moram biti na svom mjestu nakon što igrači izađu na zagrijavanje pa dok većina gledatelja ne ode sa stadiona. Policija je cijelo to vrijeme uz mene.
Navodno ste jednom zgodom na Gripama "ugasili" Tornado.
- To su male tajne mog posla, u dvorani je to lakše, možeš kontrolirati suparničke navijače i kad su brojniji i nadglasavaju domaće. Recimo, oni počnu bubnjevima davati jedan ritam, ja govorim glasno u drugom ritmu i nakon nekog vremena oni gube ritam, a ja se vratim u normalu i nastavljam dalje. To su igrice... Jednom zgodom sam im, a bili su sami u dvorani 40 minuta prije zagrijavanja, puštao Pavarottijeve arije pa mi je njihov legendarni vođa Boro poštar kazao da su zaspali! Maksimalno uvažavam Tornado kao navijače, oni su moji prijatelji i jedanput sam im pomogao u Kup okršaju protiv Cibone. Imamo mi i "Kalelargu" na playlisti, puštao sam je zbog Subašića.
Ima li zabranjenih pjesama?
- Nema zabranjenih, ali ima nekih koje ne puštam. Recimo, kad se Dino Rađa vratio na Gripe 2003. godine i osvojio naslov prvaka sa Splitom, puštao sam njegovu "Nisam više ja sa njom", ali su me upozorili da na utakmice dolazi Rađina bivša supruga pa sam prestao. Dino me molio da svaku put kad u dvoranu uđu njegova dva prijatelja, pokojni Milorad Bibić Mosor i Vinko Capo Bajrović, obojica žestoki ljevičari, odmah pustim Thompsona. I bez obzira na to što su se oni bunili, tako je bilo cijelu sezonu, baš svaki put. A, recimo, Thompsona nisam pustio na otvaranju EP-a u rukometu kad smo igrali protiv Srbije, iako je bio na popisu pjesama i puštali smo ga na svakoj drugoj utakmici. Što se tiče Thompsona, za njega sam jako vezan zbog toga što sam na radio upravo ja donio njegovu "Bojnu Čavoglave" i pustio je u programu za doček Nove godine 1992. Sutradan me zvao Zdenko Runjić i tako je krenula euforija oko Thompsona...
Više pogledajte ovdje.
