Usprkos nezavidnim uvjetima rada i stvaranja u ovim umjetnicima nimalo naklonjenim vremenima, predstava „Disanje“ u režiji Olje Lozice i koprodukciji PlayDrame i Zagrebačkog kazališta mladih pokazala se kao pravi dragulj. Naočigled jednostavan tekst prati odnos dviju sestara, ujedno i najboljih prijateljica, koje su inspirativno utjelovile Petra Kovačić Botić i Petra Svrtan, uz lijepo uklopljenu gitarsku pratnju Matka Botića.
Krenut ćemo od kraja. Publika u splitskom GKM-u čak je pet puta pozivala aktere na pljesak. Nije bilo teško uočiti da mnogi od okupljenih jedva zadržavaju suze. Zašto? Tekst je, narativno promatrajući, izuzetno jednostavan. Bez teške metaforike, jezičnih zavrzlama, nedohvatljivih korelacija. Gluma je nadasve uvjerljiva, ali to se od sjajnih dviju glumica i očekivalo. Glazbena je pratnja suptilna, ali važna. U čemu je onda čarolija ove dijaloške igre?
Mislim da se rješenje krije u simbolici. A i ona je jednostavna, samo treba pozorno gledati i slušati. Scenografija izgleda kao kakav skroman dnevni boravak ili soba, a na njoj dominiraju dva „rekvizita“ – pokrivač i vaza s cvijećem. Pokrivač u nekoliko scena djeluje kao vezivno tkivo ispod kojega se dvije sestre djetinje rasterećeno skrivaju od majčine kazne jer je jedna pojela previše sladoleda. Jednostavno, zar ne? Prvi alegorijski ključ leži u vazi oko koje nastaje svađa. Mlađa bi je sestra rado uzela jer starijoj očito ne treba, ali potonja se tada zainati jer joj namjerno ne želi dati nešto svoje. Za sve buduće gledatelje – obratite pozornost gdje vaza s cvijećem završava u posljednjoj sceni.
Zgodan je zaplet predstave razbijanje kronološkog tijeka događaja. Glumice u lepršavim cvjetnim haljinama i crnim cipelicama izgledaju kao arhaični prikazi gospodskih djevojčica, nešto poput Šimunovićeve Srne („Duga“). Međutim, u nekim se replikama jedna na drugu referiraju kao na starice, a u nekima se naslućuje točka razlaza, iako nismo sasvim sigurni kako je do razlaza došlo. Jedan je od najpotresnijih dijelova predstave osvrt mlađe sestre na vlastita partnera. Uviđamo nekoliko stvari: da je pozvana Hitna pomoć, da ona ima tendenciju branjenja partnera, da ga sestra prezire i da je smatra kukavicom.
Zanimljiva igra malim baterijskim lampama vrlo je potresna jer bi se mogla iščitati dvojako: kao da joj sestra osvjetljuje toksičan odnos koji je na rubu puknuća i potpuna uništenja, ili kao gaslighting koji joj je narcistički partner očito priuštio kao dio manipulativne „terapije“. Petra Svrtan potom sjajno koristi scenski pokret kao mehanizam estetike šoka, izvijajući tijelo poput lutke na koncu, bića koje više ne upravlja svojim udovima, hodajućeg raspada.
Petra Kovačić Botić potom utjelovljuje ženu koja je, načeta životnim nedaćama, posrnula među porocima. Njezina je priča „središnji skandal“, sve dok mlađa sestra dramatičnom izjavom ne izvede salto mortale koji, htjele-ne htjele, usmjerava njihove odnose, vezu, živote. Predstava otvara pitanje stavljanja „točke na i“ bitnim odnosima u životu i dramatično balansira između ljepote onoga sada i trenutka kraha koji neminovno stiže. A tada se postavlja pitanje – sanjariti o boljim vremenima ili pustiti da nas bol preplavi?
U trenucima kad na vidjelo izlaze šokantne posljedice sestrinskog odnosa i njihovih životnih putova, glumice pribjegavaju slogovanju riječi ili potpunom tobožnjem zapinjanju u izgovoru šokantne istine. Jer ako izgovore, noćna će mora postati stvarnost, a šutnja je eufemizam, samoobrana.
Na kraju, pohvala za sjajno zaokruživanje cjeline i objašnjene naslova predstave. U zamijenjenim ulogama sestra sestri prislanja obraz o obraz i kratko puhne u vlas kose na uspavanom licu, pokazujući da je prisutna u životu svoje najvažnije osobe.
One i konotativno i doslovno „dišu zajedno“. Zapanjen uzdah publike u zadnjem prizoru, zaokružen pametnom igrom svjetla i simbolike cvijeta, nešto je što će, vjerujem, obilježavati sve izvedbe ove sjajne predstave.
Cijelom autorskom timu želimo što više nastupa i širenja ove divne priče.
