Priča otalijanskoj nautičarki koja je detaljno opisala svoje loše iskustvo krstarenja hrvatskim morem, vrlo brzo postao je viralna.
Pročitala ga je i sama Irina Nazarova, pa je u osvrtu na hrvatsku medijsku pažnju pomalo ublažila retoriku. U odgovoru kaže kako se ipak čini da minimalni kritički osjećaj i pažnja prema mišljenjima drugih nisu još potpuno nestali. Uz ovo se nada poboljšanju situacije. I dalje se doduše kritički osvrće na odnos Hrvatske prema Jadranskom moru i obali, ali čini se kako je najveća boljka talijanskih nautičara ipak činjenica da se Hrvatskoj događa nautički turizam, piše Morski.hr.
Nazarova je ironično komentirala da su u Hrvatskoj neki nautičari “jednakiji” od drugih i kako nam preostaje još da naplaćujemo zrak, čime indikativno zaključuje i razmišljanje jednog dijela talijanskih nautičara. S obzirom na njenu čvrstu odluku da otplovi prema talijanskoj regiji Puglia i dalje prema Grčkoj, preostaje nam tek zaželjeti mirno more i naravno povratak u trenutku kad shvati kako red, zakon, čisto more i kvalitetna riba u još uvijek netaknutim nacionalnim parkovima nešto koštaju.
Prva strana medalje
Ne ulazeći sad uopće u dio rasprava o tome koliko i na kojim mjestima se radi o ljudskoj pohlepi, činjenica je da je u hrvatskom turizmu ima. Da se bezobrazno deru pritom i nautičari, bogami se deru. Da se ne izdaju računi – pa i o tome u redakciju Morskog pristižu podaci koje možemo čuvati za inspekcije, neka se sami uvjere. Naravno ukoliko ih izlazak na teren van bombastičkih medijskih najava da idu na posao uopće interesira. Da ima nelogičnih gluposti, zakonskih i lokalnih komunalnih propisa i kaubojštine – itekako ima. Ali nitko ne može gledati Hrvatsku s visoka i pljuvati je ako ne pogleda recimo barem ispred svojih vrata.
Smisao pisanja tekstova na portalu Morski.hr je uvijek istinom i kritikom upozoriti na probleme i osvijestiti pojedince, a napose lijene institucije. Jednim jedinim prijevodom jednog od mora sličnih Facebook statusa prosječne talijanske nautičarke, željeli smo upozoriti sve one koji se busaju u prsa kako nas svi obožavaju, da to tako baš i nije uvijek. Kritikom se može puno, a najviše popraviti stvari, jer za one koji zatvore oči i uši, ionako nema spasa. Nešto od onoga što je napisala talijanska nautičarka stoji, ali dobar dio toga ipak NE. S obzirom na ogromnu medijsku pažnju i činjenicu da nas čitaju i naši dragi susjedi Talijani, dužni smo to obrazložiti.
Tekstom koji slijedi NIPOŠTO ne pravdamo bezobrazne cijene, nepoštenu trgovačku i ugostiteljsku praksu, možebitna kršenja zakona i neljubaznost prema našim gostima. Naprotiv, sve nabrojano je najveća sramota koja se Hrvatskoj i hrvatskom turizmu može dogoditi, a nemojmo se varati, događa se prečesto. Ostavimo stoga smeće metli i lopati i prijeđimo na stvar.
Druga strana medalje
Imati brod, znači imati novca – bez novca za kartu nećete valjda sjesti niti na trajekt. Ako netko poželi provesti noć u vlastitom brodu, onda mora znati da bi taj brod trebalo osigurati od nevremena. Najsigurnije su marine, ali one koštaju. Sigurne su i luke ako u njima ima mjesta (zbog čega se treba na vrijeme informirati), no i tamo treba nešto platiti. Za neke nautičare su izgleda novina – bove, ali i privez na plutače se plaća. Ostaje nesigurno sidrenje i riskiranje broda i ono najvrijednije – života.
Mnoge turiste nervira gužva. Ali što, ljudi moji, očekujete u zemlji koju posjeti 5 puta više gostiju nego li ima stanovnika? (Ovaj odgovor bi se mogao primijeniti i na naše grintave lokalce, no to je pak sasvim druga, iako jako povezana priča). “Skrivenih” uvala ljeti jednostavno NEMA.
Pravo je čudo da nema više nastradalih u moru, na planinama i cestama i za sve službe koje Vas besplatno spašavaju imate dignuti po jedan spomenik u svakoj zemlji odakle dolazite, jer ste se sigurno živi i zdravi vratili doma. Upravo jedan od talijanskih komentatora rekao je da “vrijedi platiti boravak u Hrvatskoj, jer sigurnost da Vas netko neće opljačkati ili da ćete nastradati, vrijedi tog novca”.
Nepristojne usporedbe cijena ustajale lagune Venecije s Kornatima i Mljetom
Brojni hrvatski komentari ispisani su nakon našeg članka po društvenim mrežama.
Jedan od njih dovodi u vezu naplatu apsolutno svega upravo u Italiji. Činjenica da Talijani isporučuju preskupe račune u centrima Venecije ili pak Rima, nisu novost. No je li fer uspoređivati naplatu jedinstvene prirode u Nacionalnim parkovima Mljet i Kornati s ustajalom i (bez uvrede ali doista) smrdljivom močvarom u kojoj je upitno kad je nešto živo plivalo?
Geometrijskom usporedbom, što ste dalje od središta takvih turističkih atrakcija, stvari su za Vas jeftinije. Ako ste u Veneciji ili Rimu, oderat će vas sjednete li na kavu u centru grada. Ako ste na periferiji, proći ćete itekako povoljnije. Na Kornatima ćete, eto dva brancina, malo krompira i vodu platiti 120 eura. No je li Vam tko branio isto pojesti u jednom od trgovačkih centara u Šibeniku? Dva brancina 70 kn, malo krompira 15 i boca vode 7 kuna. Eto Vam ručka za 12 eura. Vidite li da se može u Hrvatskoj i za 10 puta jeftinije? Ali ako gosti žele vidjeti Kornate, to ima svoju cijenu. A možete krstariti i kanalima Venecije. Želite li to još jednom usporediti?
Tražiti “sconto” i prije spoznaje o cijeni
Naravno – to sve košta. Košta najprije Hrvatsku koja ulaže u to i opet Hrvate koji čiste za gostima i one koji dobiju koncesiju za bove. Nije li red onda platiti takvu uslugu?
Mnogi čitatelji su se u komentarima žalili na, najblaže rečeno, neuobičajene talijanske pokušaje spuštanja cijena i prije nego za kvalitetu usluge i cijene saznaju. Nepoznavanje barem engleskog jezika, ako ne i koje riječi hrvatskog je pak neka druga priča. U nekim zemljama ovakav običaj je možda uobičajena stvar, u drugima se pak drži nepristojnim.
Znate li čemu bove služe?
Spominje se bunt nautičara zbog bova u svakoj uvali. Opet ćemo napomenuti kako stotine tisuća plovila plove hrvatskim dijelom Jadrana. Netko vodi računa i o sigurnosti turista. Plovilo privezano na bovu daleko je sigurnije od sidra ili vezivanja o stablo, kamen, susjedno plovilo.
Bove s konstantnim osiguranjem na dnu daleko su prihvatljivije ekološko rješenje od bacanja sidara gdje god tko stigne, čime se dugoročno uništava podvodna flora. Mi to inicijalno ne želimo i napokon se i u taj segment nautičkog turizma uvodi red.
U Cavtatu nema kaubojštine
Nekim nautičarima sporno je naplaćivanje priveza jahti u Cavtatu. Upravo je Irina Nazarova prigovorila naplatu od 100 kuna za prihvaćanje konopa pri ulasku u ovu luku. Ravnatelj Lučke uprave Dubrovačko – neretvanske županije Antun Banovac za Dubrovnikpress.hr odgovara kako se ovdje ne radi o mafijašima već je riječ o ovlaštenim koncesionarima koji uredno obavljaju svoj posao.
– Postoji koncesionar koji je dobio koncesiju i plaća je Lučkoj upravi na graničnom prijelazu, a riječ je o uslugama priveza i odvoza jahti koje ulaze i izlaze i hrvatskih teritorijalnih voda. Kakvi mafijaši, nema tu nikakvih mafijaša, sve je legalno – rekao je Banovac, dodavši kako i među nautičarima ima onih koji se neprimjereno ponašaju.
