Kada prođe rođendan Hajduka, sjete se hajdukolozi i tužnog dana na Valentinovo, 14. veljače 2022. Napustio nas je prije četiri godine Željko Mijač, odličan igrač Hajduka iz Zlatne generacije. Napadač, tehničar, što bi danas rekli – fantazista. Nastupao bi i više da nije igrao na istoj poziciji kao i Jurica Jerković. Jure je ipak jedan i najveći, naša najbolja desetka svih vremena.
A Željko Mijač, za prijatelje Cico, davao je golove u najvažnijim utakmicama. Zabio je PSV-u i Saint-Etienneu, u tim epskim europskim ogledima i nesretnim, pa i čudnim ispadanjima koja peku i danas.
A zapazili su ga Biće Mladinić i Vojo Kačić kako igra balun na Prokurativama, gdje je u blizini i živio, pa ga pozvali na Stari plac, gdje će postati važan dio one velike generacije Ivićevih juniora. Eto, tada su dica igrala i na Prokurativama, trgovima i poljanama, što danas, kada šetamo praznim centrom grada, zvuči gotovo pa nestvarno.
Nakon kaljenja u Rijeci bio je neizostavan dio Zlatne generacije Hajduka, osvojivši dvije titule prvaka 1974. i 1975. te kupove 1973., 1974. i 1975. Dva kupa osvojio je i s Rijekom 1978. i 1979., kao dio one velike riječke momčadi s Avramovićem, Cukrovom, Kustudićem, Ružićem, Desnicom...
Kao pomoćnik Stanka Poklepovića donio je Hajduku prvo prvenstvo Hrvatske, ratne 1992.
Pamtimo ga iz tog vremena s Pjace, iz „Gage”, točnije „Balun bara”, uvijek fin, razgovorljiv, s gospodskim štihom. Danas će ga se sigurno sjetiti „kod Đole” na Pjaci, gdje je posljednjih godina bio neizostavan dio hajdučkih i nogometnih razgovora.
Otišao je rano, u 68. godini, a vijest o njegovoj smrti objavili su tada iranski i azijski mediji; tamo je kao trener ostavio velik trag.
Posljednji angažman imao je u Baškoj Vodi, malom mistu gdje se voli nogomet, da pomogne njenoj „Uraniji”.
Pamtimo te, Cico.
