Međunarodni dan žena, koji se svake godine obilježava osmog ožujka, dan je koji u sebi nosi dva lica. S jedne strane, to je prilika za slavlje, dan kada se muškarcima pruža prilika da majkama, suprugama, kolegicama i prijateljicama pokažu poštovanje cvijetom ili malim znakom pažnje. S druge, dublje strane, to je dan čiji su korijeni natopljeni znojem i borbom obespravljenih žena koje su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće ustale protiv nepodnošljivih radnih uvjeta, niskih plaća i nedostatka osnovnih ljudskih prava. Priča o ovom danu nije započela u cvjećarnicama, već u zagušljivim tvornicama tekstila i na bučnim ulicama industrijskih gradova, gdje su žene zahtijevale ne samo ekonomsku sigurnost, već i dostojanstveniji život, sažeto u moćnom sloganu "Kruh i ruže".
Sve je započelo u doba velikih društvenih previranja i ubrzane industrijalizacije. Godine 1908. čak petnaest tisuća žena marširalo je ulicama New Yorka, tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i, što je tada bilo gotovo nezamislivo, pravo glasa. Taj je događaj bio iskra koja je zapalila plamen. Već iduće godine, Socijalistička partija Amerike proglasila je 28. veljače prvim Nacionalnim danom žena. No, ideja je ubrzo prerasla američke granice. Na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu 1910. godine, njemačka aktivistica Clara Zetkin iznijela je revolucionaran prijedlog: da se svake godine u svakoj zemlji slavi jedinstveni Dan žena kao globalni poziv na akciju za ravnopravnost. Njezin prijedlog jednoglasno je prihvatilo više od sto žena iz sedamnaest zemalja.
Prvi Međunarodni dan žena obilježen je već iduće, 1911. godine, ali ne osmog, već devetnaestog ožujka u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, gdje je na ulice izašlo više od milijun ljudi. Međutim, samo tjedan dana nakon tog povijesnog događaja, stravičan požar u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku odnio je živote više od 140 radnica, većinom mladih imigrantica. Ova tragedija skrenula je pozornost svijeta na nehumane uvjete rada i postala bolan podsjetnik zašto je borba nužna, utječući snažno na radno zakonodavstvo i buduće prosvjede, piše Večernji list.
Datum koji danas poznajemo, osmi ožujka, konačno je utvrđen zahvaljujući događajima u Rusiji. Naime, 23. veljače 1917. po tada važećem julijanskom kalendaru, što odgovara osmom ožujku po gregorijanskom, Ruskinje su započele veliki štrajk pod parolom "Kruh i mir". Njihov prosvjed protiv rata i gladi bio je okidač za Februarsku revoluciju. Samo četiri dana kasnije, car Nikola II. bio je prisiljen abdicirati, a privremena vlada ženama je dodijelila pravo glasa. Taj je dan postao simbol ženske snage i političke promjene, a Ujedinjeni narodi službeno su ga priznali tek 1975. godine, proglasivši je Međunarodnom godinom žena.
Kao i svaki veliki pokret, i borba za ženska prava ima svoje simbole. Boje koje predstavljaju Međunarodni dan žena, ljubičasta, zelena i bijela, potječu od Ženske socijalne i političke unije (WSPU) iz Velike Britanije, osnovane 1903. godine. Ljubičasta simbolizira pravdu i dostojanstvo, zelena nadu, a bijela čistoću, iako je taj posljednji koncept danas predmet rasprava. U nekim zemljama, poput Italije i Rusije, tradicionalno se poklanjaju cvjetovi mimoze, koji cvatu početkom ožujka i simboliziraju snagu, sigurnost i osjećajnost. Ovi simboli podsjetnik su da Dan žena nije samo dan za slavlje, već i dan za akciju i promišljanje.
Je li nam Dan žena još potreban?
U svijetu u kojem žene i dalje nisu jednako plaćene za isti rad, gdje su nedovoljno zastupljene na vodećim pozicijama u politici i gospodarstvu te su i dalje žrtve nasilja, odgovor je jasan: da. Prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma, pri sadašnjoj stopi napretka, potpuna rodna ravnopravnost neće biti postignuta još više od jednog stoljeća. Dok god postoji ijedna žena čiji se glas ne čuje, čiji je rad podcijenjen ili čija su prava ugrožena, osmi ožujak ostat će više od datuma u kalendaru. On će biti trajni podsjetnik da borba za "kruh", ali i za "ruže", još uvijek traje.
