Rijetki su sportaši koji su u tako kratkom vremenu napravili zanimljivu karijeru. Marko Milun ima 24 godina, živi i trenira u Zagrebu, u boksačkom klubu Leonardo. Trenira ga Leonard Pijetraj na čija je vrata zakucao u rujnu 2016. godine kako bi malo lupao u vreću. Naime, Marko je upisao Policijsku Akademiju i želio malo vježbati u obližnjem boksačkom klubu.
Jer, sport je oduvijek bio u njemu, trenirao je vaterpolo i kick boxing. Od Akademije je ubrzo odustao, ali iskusno trenersko oko u klubu u njemu je vidjelo „ono nešto“. Boks je, dakle, počeo trenirati kada je imao 21 godinu. Četiri godine je u ringu i pet puta je bio državni prvak. U mjesecu lipnju ove godine, s Lukom Plantićem, Nikolinom Čaćić i Marijom Malenica putuje u Pariz na europske olimpijske kvalifikacije. Jedan meč, jedna pobjeda i karta za Tokio je u džepu!
Marko, ispada da si više puta bio prvak države nego koliko godina treniraš. Četiri godine si boksač, a imaš pet titula.
- Prvi put sam nastupio 2017. i osvojio prvo prvenstvo Hrvatske, a prije dva, tri tjedna sam uzeo peti naslov prvaka države u karijeri. Tražio sam boksati u Splitu na boksačkoj reviji Hrvatska - Italija, ali Talijani nisu imali teže kategorije.
Je li ti sad čudno prisjetiti se rodnog Dicma gdje si posljednje Olimpijske igre, one u Rio de Janeiru 2016. gledao na TV-u, a sad ti se smiješi Tokio?
- Pa, to je sad normalno, ali kad malo rezimiram onda je čudno. Jer, 2016. godine bio sam doma, radio u lokalu, sad imam priliku otić na Olimpijske igre. Eto, da se i mene i gleda ove godine, ako Bog da. Moja obitelj ima lokal u Dicmu, od kad sam završio srednju školu radio sam u kafiću. Inače, kafić se zove „Mariva“.
Pa prate li Dicmanjani tvoje borbe?
- Dosta ljudi iz Dicma prati moje borbe, ja često odem doma i provedem u starom kraju malo vremena. To je moje misto i baš ga volim.
Ali, već neko vrijeme si stanovnik glavnog hrvatskog grada. Imaš li kakvu djevojku, da nisi usamljen?
- Da, živim u Zagrebu, ali živim sam na Sveticama. Zasad želim samo biti fokusiran na trening. Znači, curu nemam. Upisao sam Sportski management, prva sam godina i zasad sam položio sve ispite iz prvog semestra. Ovo mi je drugi faks, Kineziologiju sam upisao još ranije, ali i brzo odustao.
Meč života te čeka u Parizu početkom lipnja. Kvalifikacijska borba za odlazak na Olimpijske igre u Tokio. U ringu ćeš opet ukrstiti rukavice s opasnim Englezom.
- U Parizu nas čeka stari znanac, Britanac Frazer Clarke s kojim sam boksao u Španjolskoj na Europskom prvenstvu, u borbi za finale izgubio, ali to mi je bio tek 11. meč u kratkoj karijeri. U prvoj rundi sam bio dobar, ali druge dvije runde me izmorio jer sam bio 20 kilograma lakši. Sad kad gledam taj meč vjerujem da sam bio bolji i tada, al eto. Ako prođem Engleza, karta za Tokio je u džepu.
Nismo dočekali meč Milun - Hrgović, da zapravo vidimo tko je najbolji hrvatski superteškaš?!
- Ma to je bilo prošle godine, prije kvalifikacija, na prvenstvu hrvatske koje je odlučivalo tko će biti predstavnik na kvalifikacijama. Hrgović nije došao na to natjecanje. Trebali smo se boriti i kasnije kad sam ja već postao prvakom Hrvatske. Na koncu on nije htio, ja sam se plasirao na europske kvalifikacije, on je trebao na svjetske, koje su otkazane, i eto tako je to bilo. Mene sad nitko ne može zamijeniti jer sam drugi nositelj.
Pa kakav je Hrgović boksač?
- Mislim da je dobar boksač i da može postati svjetski prvak, ima te kvalitete. Ovisi i o tome kako će se fizički i psihički dobro spremiti. Njegov sljedeći meč protiv Huntera je prilika da se izbori za prvog izazivača za svjetsku titulu.
Ima li mečeva za tebe u posljednje vrijeme?
- Uvijek isto. Trebalo bi biti mečeva, prvenstvo Balkana u Zagrebu kao pripremni turnir. Zbog korone malo je turnira, slabo se putuje, sada spariram s jednim Švicarcem dok se Alen Babić ne oporavi od operacije ramena. S Alenom sam dobar, odličan.
A meč Babić vs Hrgović? To bismo isto voljeli vidjeti.
- To je i Alenova želja. Alen je veliki radnik i ima unikatan stil. Zasad mu super ide, popularan je u Engleskoj gdje ga vole i cijene. Mislim da će napraviti velike stvari u boksu.
Tko je bolji, Hrgović ili Babić?
- Alen Babić, moram to reći! On je „životinja“. Ne bi bilo lako Hrgoviću u ringu u tom meču. Svi priželjkuju taj meč, i ja naravno.
I tako zbori Marko Milun koji je, kako kaže, slučajno otišao u boksačke vode. Napredovao je munjevito brzo, nakon četiri godine stekao više samopouzdanja i iskustva. Pravi mečevi ga još čekaju, na koncu ima samo 26 godina. A najbolje boksačke godine su četrdesete. Bori se u superteškoj kategoriji, ima 106 kilograma, iskustvo koje nije stekao u mlađim danima pokušava nadomjestiti mukotrpnim radom.
Za Uskrs će put Dicma da malo posjeti svoje doma. A i tada će trenirati, vježbati, jer bez krvi i znoja – nema Tokija!
