[N]ekad davno judi su u mom selu živili u sivilu socijalizma. Nije se samo živilo, nego se i umiralo. E, a kad čovik umre vaja ga i pokopat. Onda u tom sivilu, a neki kažu da je to bilo doba mraka, u toj škurici, moji seljaci su imali pravo izbora. Neću pisat o nijansama sive, nego o pravu izbora pokopa. Glavna razlika je bila oće li to bit crkveni sprovod sa svećenikom ili samo pokop.
Malo se o tome pitalo pokojnika, obično je odlučivala obitelj, a zna je i komitet dat svoje preporuke. Neki pokojnici znali su za života zapovidit svojima da će in bit sve naopako, ako ne bude sprovod s popon.
Crkveni i oni drugi sprovodi
Malo je onda ko umira u bolnici, a staračkom domu niko. Pogrebna povorka bi išla od kuće. Kapsila su nosili unuci, rodbina ili prijatelji, nji četvorica na ramenima. Asvaltiranjem ulica i dolaskom auta, nabavjena su i kolica, pa se pokojnika nije nosilo nego vozilo. Pogrebna povorka formirala bi se kod restorana "Rus", a izgradnjom mrtvačnice povorka je izgubila na važnosti i koloritu, ali osnovna podjela na crkvene i one druge sprovode je ostala.
Meni su uvik puno draži bili partijski sprovodi. Kraće su trajali, a onda boje da je jedan njihov, nego naš. Pokojnika bi odma odnili do greba, a ako je bija neki viđeniji drug ili borac, drug sekretar bi reka par prigodni rići. Znala bi glazba zasvirat "Lenjinov marš" i već si za po ure moga bit doma ili u vrtlu.
Sve sprovodne povorke kod katoličkih pokopa bilo da su polazile od kuće, ili od "Rusa", ili iz bolnice, ludnice, mrtvačnice ili od bilo kuda dolazile su do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije i pokojnika bi donili ili dovezli licem prid oltar.
Tako je bilo do nedavno...
Tumbala na brzinu u grobnicu
Nikidan san bija na sprovodu jedne starije žene, recimo da se zove Kate, ako je to uopće važno.
Svećenik koji ju je dobro poznava, pokušava je pronaći što teplije riči kojima bi oslika njezin život i dobrotu koju je nosila u sebi. Reka je između ostalog i otprilike ovo:
"Naša draga teta Kate je klečala na ovin bancima i molila za svoje drage, a kad je ostala sama, godinama je u ovoj crkvi u molitvi tražila utjehu i snagu za nastavit živit bez svoga Ante..."
Malo su mi misli utekle, pa sam se sitija kako se Kate ovde krstila, išla na dontrinu, primila prvu Svetu pričest i vinčala se prid ovin oltaron. Bit će se i zagledala u svoga Antu u ovoj crkvi. Ovi ožalošćeni sidi judi u prvon banku, to su njena dica koje je donila ovde u povojima na krštenje, tu su i unuci.
Svi su tu, a zašto nema Kate?
Kako je nema prid oltarom, licem prema Bogu, a ovo je njezin sprovod? Prema novom običaju, Katu su prije petnaestak minuta četiri njoj nepoznata čovika tumbala na brzinu u grobnicu.
Ko nan krade dušu?
Dobro je ona i prošla, puno boje od starog Marina koji nema grobnicu, pa su ga zatrpali u zemlju. Ma da su ga lagano zasuli motikon koja mu je bila u ruci do uzadnju, kojon je s pomnjon zagrča kumpire i šuška vinograd. Ne, izvalili su mu dva kubika zemje nikin hidrauličnin kašunon na kapsila. Još mi je u glavi zvuk oni bovana šta burataju po ljesu, a meni tuću u glavi pitanja.
Šta nan se ovo događa? Ko nan krade običaje?
Pisma "Braćo, brata...." pivala se u ovoj crkvi za vrime kralja, za vrime crnog socijalizma, za vrime rata, pivali su je i kada su bili gladni i u turske zemane, a struka kaže da taj napjev bratima datira na ovin prostorima od 13. stoljeća. Više se ne piva jer nema sprovodnog obreda nego pokop i poslin misa po želji rodbine.
Ko nan krade dušu? Ko je kriv?
Naš bivši predsjednik Mjesnog odbora kaza je, citiram, da sprovode triba automatizirat.
Di nan se žuri?
Sad u Evropi ne moraš više čekat kad ćeš umrit. Izmislili su jedan stroj, jednu škatulu u koju uđeš ili te unesu, pritisneš dva, tri puca i lipo umreš. Blago ti se Evropljanin.
Čuja san, da sad radu na poboljšanju modela di će u produžetku škatule bit jedna velika cijev. Na jednu stranu uđeš, a na drugu stranu izađe jedna još tepla vričica zemlje za cviće.
Moj predsjedniče, to se zove napredak, to je automatizam, možda bi tomu tribalo težit.
Nika pisma iz 13. stoljeća
Nije mi poznato ko je ima kakvu ulogu u ovoj modernizaciji, ali nedavno san pročita kako su negdi u Zagori vukovi napali stado ovaca. Pastir je uzea štapinu, pasi su ga pratili, rastra je vukove i sačuva stado. Samo toliko o pastirima.
Je li nan krivo gradsko komunalno poduzeće? Možda su oni samo zločesti, pa ignoriraju peticiju s više od 800 potpisa u kojoj se traži mogućnost pogreba u duhu običaja mista. Kako su oni gradsko poduzeće bit će da ne mogu razumit koliko je tamo nikim seljacima, na selu važna nika pisma iz 13. stoljeća.
Neću se ja zamarat tražeći lopove i krivce jer ja iman dva rješenja za ovaj problem.
Slučajno ako sutra umren ili još boje za dvadesetak godina, a ovi nakaradni običaji se ne prominu, onda zapovidan mojima da se situ onog stiha pri kraju sprovodnog obreda: "U raj poveli te anđeli, na dolasku tvome primili te mučenici ".
Nek se toga situ, kad se ona četvorica upute utirat mene na škanciju grobnice.
Neka reću: "Hvala gospodo, ne triba, mi ćemo ga povest prid oltar".
Budu li me oni vozili, neš vidit raja.
Tražim pravo na tradicijski katolički obred
To je jedna varijanta rješenja problema, a ako ne bude išlo onda zapovidan: s menon u Zagreb u krematorij, vratit me u buki i prid oltar.
Znan da će ovi zločestiji reć da san zapeja za oltar ka Bepina.
Svećenik koji bude vodija obred, kad pogleda isprid sebe i vidi onu buku na stoliću s malo cvića, možda dobije inspiraciju pa nešto kaže na temu: "prah si bio, u prah si se i vratio".
U ovom modernon vrimenu, u demokraciji, di svi imaju pravo izbora ja tražim pravo na tradicijski katolički obred, s misom i pučkim pivanjem. Ne mora bit puno svita, ali koja iskrena suza bi dobro došla. To je moj izbor.
