Teško je... sramota, nema ovdi više smija, svi su zabrinuti i plaču. Je li normalno da mi pod stare dane plačemo nad pijatom juhe... I što mi ostaje, da odem doli i bacim se u more – grcajući u suzama govori za 24 sata Stana Mutić (85) korisnica Doma za starije i nemoćne na splitskoj Zenti. Ona je tek jedna u nizu korisnika koji ne znaju kako će 'pokriti' najavljeno poskupljenje smještaja od čak 40 posto što u praksi znači od 150 do 200 eura više, odnosno gotovo 800 eura mjesečno.
Dom u ovakvom 'aranžmanu' ne mogu platiti ni oni umirovljenici koji imaju statistički prosječne hrvatske mirovine od 580 eura, a jasno je u praksi da većina umirovljenika ima znatno manja primanja od te prosječne brojke. Istu sudbinu kao umirovljenici na Zenti dijele korisnici svih domova za starije i nemoćne u Splitu i županiji, a kojima je osnivač Splitsko-dalmatinska županija, no nisu svi jednako poskupjeli. Išlo se na izjednačavanje cijene pa su neki poskupjeli za 30, a neki poput ovih splitskih, za oko 200 eura.
Poskupljenje opravdavaju činjenicom da su troškovi veći. Jedina kategorija kojoj se ništa neće promijeniti, odnosno smještaj im neće poskupjeti su oni slabijeg imovinskog stanja i koji nemaju mogućnosti plaćati, a kojima je smještaj dosad plaćala država. Onima koji ne uživaju subvencije od države ne znaju ni gdje će, ni kako će.
- Tko će moći to platiti? Ja ne mogu. Nemam nigdi nikoga. Imala sam tri sina. Sva tri su umrla. Jedan je bio od prvog dana u 4. gardijskoj brigadi, do zadnjeg dana rata. Ranjen je na Maslinici, radio je 20 godina. Ima četiri godine da je sebi život oduzeo. Da je ostao mrtav kad je bio ranjen lakše bi mi bilo, nego što je digao ruku na sebe. Nevista mi je u kolicima. Muž mi je umro od raka ima 30 godina. Da sam bar i ja otišla za njim – plačući priča Iva Šunjerga (86) koja je u domu na Zenti posljednje dvije godine. Prije bi joj od mirovine, kada plati smještaj ostalo oko 50 eura, a sada bi trebala dodati barem još sto. A njih nema.
I Iva Pervan, 83-godišnja korisnica istog doma, koja se kreće uz pomoć hodalice, do sada se snalazila kako zna. Mirovina joj naime nije bila dovoljna, pa je iznajmila svoj stan i tako namaknula novac za plaćanje doma.
- Sada ne znam kako ću namaknuti još novaca, ni kamo ću, ni što ću. Nitko ništa nam nije rekao, bio je sastanak, došli su ljudi iz sindikata. Mene je boljela noga i nisam mogla doći, a kasnije nitko ništa nije objasnio. Što bi ja trebala toj ženi još dignuti stanarinu. I sinovi imaju slabe plaće, sve znate kako je. Prvo su poskupili 30 posto, sad još 40 posto. A hrana je sve gora. Ubilo me to što sam morala u dom, teško je kad dođe vrijeme da ne možeš ništa. Na noge ne mogu. Lako je Plenkoviću govoriti, lako je njima s njihovim povišicama. Nama mirovine nisu značajno rasle, što sam ja dobila? - kaže nam Iva Pervan. Nada se da će netko pogledati na njih i pomoći im.
- Kako ću se pokriti. Imam dvoje djece bolesnijih od mene. Kćer mi ima mirovinu 280 eura, a sin 350 eura. Kako će mi oni pomoći, nemaju ni za sebe. Nitko nam ništa nije rekao, tu su neki sindikalisti, ali tko se može s rogatima bosti. Je l'' lipo da cijeli život radimo i sad pod stare dane plačemo. Moji žive u 38 'kvadrata', i govori mi sin: 'Nećeš majko na ulicu, spavat ćeš kod nas, na krevetu u dnu nogu.' Ma di ću ja sa sinom i nevistom u isti krevet. Sa svojih 85 godina. Nema mi nego otići u more i bacit' se. Kaže mi sin: 'Nemoj majko crnu kroniku u familiju'. Govori on dobro, a što da ja radim... – očajna je Stana Mutić koja je u domu proteklih deset godina. Govore nam korisnici da im ni hrana nije dobra i da dobiju samo dvije role toaletnog papira mjesečno.
Više pogledajte ovdje.
