Na današnji je dan 1974. godine pogibljom alpinista Urse Vrdoljaka i Viktora Tabakovića iz AO "Velebit" , te Nenada Čulića i Ante Bedalova iz AO "Mosor" tragično okončana "7. Jugoslavenska alpinistička ekspedicija na Kavkaz“, koja se pretvorila u najveću tragediju hrvatskog alpinizma.
A sve je započelo u prosincu 1973. službenim pozivom iz Moskve da petnaest alpinista iz Jugoslavije posjeti alpinistički logor Elbrus. U ožujku sljedeće godine je sastavljena lista članova ekipe, a to su bili: Ante Bedalov (AO Mosor), Nenad Čulić (AO Mosor), Urso Vrdoljak ( AO Velebit), Viktor Tabaković (AO Velebit), Velimir Barišić (AO Željezničar – Zagreb), Vladimir Mesarić (AO Željezničar – Zagreb) kao vođa ekspedicije, Muhamed Šišić (AO Sarajevo), Muhamed Gafić (AO Sarajevo), Ivan Kotnik (ŠAO), Jože Rožič (AO Mojstrana), Stane Klemenc (AO Domžale i AO Kamnik), Marjan Prelog (AO TAM), Silvester Jošt (AO Celje), Tomislav Vračević (AO Niš) i Žarko Gostović (AO Beograd). Od prethodih se ekspedicija razlikovala po tome što po sastavu članova po prvi puta glavninu nisu činili alpinisti iz Slovenije, već je pružena prilika i alpinistima iz ostalih republika.
Ekspedicija je iz Ljubljane 10. srpnja 1974. odletjela prema Kijevu, da bi dva dana poslije stigla u alpinistički logor Elbrus. Prema ranijem dogovoru su za svoj prvi cilj odabrali Elbrus na koji su krenuli 14. srpnja. Od njih petnaest, trinaest se popelo na vrh (5633 m).
Nakon ovog prvog uspona podijelili su se u tri skupine od kojih je svaka imala svoj cilj. Tako je jedna skupina odabrala Mišljajevski smjer (VI) u sjevernoj stijeni Čatin Taua (Kotnik, Prelog, Klemenc, Rožić, Jošt), druga Centralni smjer u sjevernoj stijeni Ullu Tau-Cana (Vb) (Gostović, Vračević, Šišić, Gafić, Barišić, Mesarić), a treća u kojoj su se nalazili i naši Čulić i Bedalov Križ Ušbe (Vb) u zapadnoj stijeni Ušbe (Vrdoljak, Bedalov, Tabaković, Čulić).
Prema Ušbi su krenuli 20. srpnja preko Šeldinskog ledenjaka do Šeldinskog bivaka. Dan poslije su se popeli preko Ušbinskog ledopada na Ušbinski plato gdje su drugi puta bivakirali, što je utvrđeno iz naknadno razvijenih fotografija. Sljedeći su bivak imali pod samom stijenom Ušbe, tako da su uspon započeli 23. srpnja.
Tijekom uspona su primijećeni od strane sovjetskih alpinista s obližnje Šelde. 24. srpnja navečer Kotnik, Prelog i Jošt su vidjeli crvene rakete ispaljene s Križa Ušbe. Jasan znak poziva u pomoć. Sutradan je poslijepodne dvaput uzletio helikopter u smjeru Ušbe, ali zbog slabe vidljivosti nažalost nije bilo rezultata. 26. srpnja ujutro helikopter opet uzlijeće i tad su ugledana dva penjača kako vise navezana užetom na snježnoj padini. To su bili Bedalov i Vrdoljak. Čulića i Tabakovića nažalost nisu mogli pronaći, a zbog opasnosti od novih lavina i nestabilnog vremena spašavatelji su se 28. srpnja vratili natrag u logor. Prema izvještaju spašavateljske ekipe, tijela Čulića i Tabakovića su najvjerojatnije bila zatrpana u rubnoj pukotini ispod velikog lavinskog stošca u podnožju stijene nastalom od lavine koja je uzrokovala nesreću.
Vijest o njima se čekala punih 38 godina. I onda je 2012. češki planinar Jiri Rezek na ledenjaku ispod Ušbe pronašao posmrtne ostatke jednog od njih dvojice i dio opreme jugoslovenske proizvodnje, među ostalim i čuturicu s natpisom GRZS-a, te fotografije svojih nalaza poslao na Planinsku zvezu Slovenije, odnosno Gorsku reševalnu zvezu Slovenije, koja je informaciju proslijedila Hrvatskom planinarskom savezu, s obzirom da nijedan slovenski alpinist nije stradao u tom području. Napokon prvi vjerodostojni trag nakon tako puno godina.
Dana 13. srpnja 2012. godine, na Kavkaz je otišla četvoročlana ekspedicija iskusnih gorskih spašavatelja u sastavu Darko Berljak, Edin Alikalfić, Dražen Pezer i Hrvoje Kamenjarin, s ciljem da pronađe posmrtne ostatke naših dvojice stradalih alpinista, te da u Hrvatsku donesu uzorke za DNA analizu, kako bi se sa sigurnošću utvrdilo o kome se radi. Naime, identifikacija je preduvjet da Gruzija dozvoli naknadno prenošenje posmrtnih ostataka u domovinu.
I već nakon četiri dana dobivamo prve vijesti iz Gruzije. Pronađena su tijela čak trojice stradalih alpinista! Naime, i prije i poslije njihova stradavanja pod Ušbom je smrtno stradao veći broj alpinista, jer je u pitanju iznimno opasan uspon. Kraj jednog od tijela je pronađena i službena značka GSS-a, ali zbog korozije nije bilo moguće pročitati broj sa značke. Tad smo bili gotovo sigurni da smo pronašli bar jednog od dvojice stradalih. Bio je to Viktor Tabaković, dok je tijelo Nenada Čulića pronađeno krajem kolovoza 2013. kad su ga ledenjaku ugledali rumunjski alpinisti. U složenom postupku povratka u kojem su, uz obitelj Čulić, sudjelovali HPD Mosor, HGSS i HPS, veliku pomoć pružile su lokalne gruzijske vlasti, hrvatsko veleposlanstvo u Ateni koje pokriva područje Gruzije te Croatia Airlines.
Nenad Čulić je 10. listopada 2013. g., 39 godina nakon pogiblje sahranjen na splitskom groblju Lovrinac čime su njegova obitelj i prijatelji napokon pronašli dugo čekani mir. Tijelo Viktora Tabakovića je krajem 2012. prevezeno u Zagreb i sahranjeno na Mirogoju.
Nenad Čulić se rodio 11. travnja 1949. u Splitu, a planinarstvom se počeo baviti još od najranije dobi, pa je već s 18 godina stekao naslov alpinist. Bio je član AO "Mosor" i njegov pročelnik, 1972. i 1973. predsjednik „Mosora“, gorski spašavatelj, instruktor GSS-a i vođa Splitske ekspedicije na Spitsbergen 1973. Izveo je 270 penjačkih uspona među kojima i prvenstvene Fanikin, Giromettin i Funkciju u Anića kuku.
Ante Bedalov se rodio 6. lipnja 1952. u Šibeniku, a alpinizmom se počeo baviti tek 1970., ali je otad uspio ispenjati više od stotinu smjerova, među njima i prvenstvene Fanikin u Anića kuku i Prvo Koplje u Karanfilu na Prokletijama. Bio je član AO "Mosor" , član uprave "Mosora" i član stanice GSS-a Split. Svojim usponima u Elbrusu na Kavkazu, nekoliko dana prije pogiblje, stekao je uvjete za stjecanje naslova alpinist, te mu je Komisija za alpinizam taj naziv posthumno dodijelila.
