Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić predvodio je misno slavlje u četvrtak, 19. studenoga u splitskoj katedrali sv. Dujma u prigodi obljetnice posvete Prvostolne crkve.
U koncelebraciji su bili: katedralni župnik don Ante Mateljan, rektor Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu don Jure Bjeliš i nadbiskupov tajnik don Nikola Šakić. U misnom slavlju sudjelovali su bogoslovi, a glazbom na orguljama uzveličao ga je maestro don Ivan Urlić.
Na početku mise nadbiskup je kazao da smo s posebnim osjećajima danas u katedrali i da s posebnim osjećajima slavimo misna otajstva jer slavimo obljetnicu posvete Prvostolne crkve, majke svih crkava u našoj nadbiskupiji.
„S pravom može biti majka ne samo po starosti nego po trajnom značenju i simbolu u našoj povijesti. Na svoj način je krvlju proživjela stoljeća. Znamo da se ovdje tamjan palio Jupiteru i drugim rimskim bogovima, poganstvima ali večeras prvi naš čin bio je kađenje i davanje slave Kristu Gospodinu, onome koji je jučer, danas i uvijek. Prošli su oni koji su kroz povijest htjeli biti čovjeko-bogovi. Idoli su pali, a vrijeme je Bogočovjeka, Boga koji je postao čovjekom radi nas ljudi i radi našega spasenja. Naša katedrala doživjela je pročišćenje i preobrazbu. Ona je čitanka naše povijesti“, kazao je nadbiskup Barišić dodavši da su u ovoj proslavi s nama naraštaji biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, puka Božjega koji su ovdje slavili Boga i otkrivali svoje dostojanstvo.
Katedralna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije je mauzolej cara Dioklecijana koji je prvi splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin oko 650. godine pretvorio u katedralu. Drži se da je građevina nastala od 295. do 305. godine. Nakon pretvaranja mauzoleja u crkvu u nju su prenesene iz Solina kosti prvog solinskog biskupa, mučenika sv. Dujma, pa se uslijed pobožnosti prema sv. Dujmu i nazočnosti njegovih relikvija katedrala često spominje pod njegovim imenom.
U tom je svjetlu nadbiskup kazao: „Nalazimo se u nekadašnjem poganskom hramu koji je preko tolikih žrtava Salone na svoj način pridonio razvoju kršćanstva kao kvasca u društvu te i danas živimo u kršćanskom ozračju. Krist je posvetio ovaj hram, a u toj posveti sudjelovali su brojni svjedoci: biskupi, svećenici, redovnici i redovnice te vjernici laici. Spomenimo samo neke svjedoke koji su svojom krvlju svjedočili istinu Bogočovjeka koji je postao spasitelj svih ljudi. To su biskupi: sv. Dujam, sv. Venancije i sv. Staš, svećenik Asterije i đakon Septimije te vjernici laici (vojnici): Antonianus, Paulinianus, Gaius i Tedius. Brojni drugi vjernici su, također, pridonijeli posveti i preobraženju ovoga hrama. Naraštaji su ga posvećivali svojim životom, slavljima i događajima. Hram Božji povezuje zemlju/ljude i nebo, odvaja sveto od profanoga i odgaja naraštaje.“
Nadbiskup se osvrnuo na Ivanovo evanđelje koje vidi u Hramu središnje mjesto Isusova djelovanja i umnožava njegove posjete Jeruzalemu. Ključni tekst za to Ivanovo gledanje je onaj o tzv. čišćenju Hrama, a s kojim je usko povezan i tzv. hramski logion. Isus dolazi u Jeruzalem o blagdanu Pashe. Svetište sa svojim kultom i svojim žrtvama bit će dokinuto a na njegovo mjesto dolazi svetište Isusova tijela. Novi Hram je uskrsli Isus a njegovo uskrsnuće sjetilo je učenike na Pismo. Oni su razumjeli Isusov govor tek nakon njegova uskrsnuća. U tom je kontekstu nadbiskup naglasio da je Isus novost: „Nema više žrtava nego se on sam žrtvuje za nas iz ljubavi radi našega spasenja. On je hram koji nas povezuje s Bogom. Međutim, Hram je zato da nas poveže i međusobno. Preko sakramenata svatko od nas je postao hram Duha Svetoga, udovi smo mističnoga Tijela Kristova, živo smo kamenje ugrađeno u građevinu kojoj je zaglavni kamen Isus Krist.“
Na kraju svoje propovijedi mons. Barišić je naglasio da je Isus u Hramu prevrnuo stol na kojem je bio: novac, moć, ugled, dominacija i sve ono čime čovjek želi sam sebe promovirati te je upitao: „Bi li Isus rekao nama da prevrnemo svoj stol i na njega stavimo molitvu, opraštanje, solidarnost, pomirenje umjesto iskorištavanja i služenja?“ Potaknuo je vjernike na zahvalnost Gospodinu za ovo povijesno ali ih potaknuo na molitvu i kršćansko djelovanje kako bi Gospodin sa svakim od nas gradio budućnost u povezanosti s Bogom i međusobno da bismo istinski bili „živa Crkva“.
