Svi sveti (također Sesvete, Sisveti ili Sisvete; lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) svetkovina je u Rimokatoličkoj crkvi, a njome se slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani, tako i oni koji to još nisu. Slavi se 1. studenoga. U pravoslavnim crkvama ovaj se blagdan slavi prve nedjelje po Duhovima, te označuje završetak uskrsnoga dijela liturgijske godine
Blagdan Svih svetih slavi se još od četvrtog stoljeća. U katoličkoj crkvi je blagdan pomaknut na 1. studenog i to odredbom pape Grgura III., u 8. stoljeću.
Datum 1. studeni, kao dan na koji se obilježavaju Svi sveti, povezan je s drevnom keltskom svetkovinom Samhain. Svetkovina je označavala početak nove godine, odnosno dane u godini kada se duše umrlih ponovno pojavljuju na zemlji.
Koje je razlika između blagdana Svih svetih i Dana mrtvih?
No, uvriježena je pogreška poistovjećivanja Dana mrtvih i Svih Svetih. Za razliku od Svih svetih, Dušni dan nastao inicijativom benediktinskog opata iz Krimija, sv. Odilona i to 998. godine, a taj se dan zaslugom benediktinaca proširio i Vatikan ga je potvrdio 1311. godine. Dušni dan najčešće obilježavaju mise zadušnice i na taj način prisjećanje na preminule.
A zašto onda grobove obilzimo na dan Svih svetih?
Prema tradiciji se na taj dan obilazi grobove pokojnika, premda se običaj, zbog toga što je svetkovina Svih svetih u većini zemalja i neradni dan, posjećivanja grobova premjestio i na 1. studenoga.
Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.
Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima:
'Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima'
Kršćani za duše svojih dragih pokojnika mole duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti njihovi zagovornici.
Hrvati su narod koji iznimno štuje navedena dva blagdana. Odati počast preminulima i način na koji će se to učiniti/izraziti, oduvijek je bilo od iznimne važnosti. Narod koji je svoj karakter i snagu izgradio na temeljima tradicije teško zaboravlja svoje dužnosti.
Stoga nas ne smije čuditi su ovi blagdani neradni dani (točnije Svi sveti) i što su izvrsna prilika da se obitelj okupi i obiđe svoje pretke na grobljima, odajući im počast svijećama i vijencima.
Odlazak na groblja, cvijeće i svijeće
Na Dušni se dan na groblje nosi cvijeće i pale svijeće. U novije se vrijeme, kako smo već kazali, taj običaj, uglavnom, pomaknuo na blagdan Svih svetih.
Višestruka je uloga svijeća u katoličkoj tradiciji. Prvi kršćani rabili su svijeću kako bi pred zoru u katakombama za vrijeme bogoslužja imali svjetlost. Njihovom uporabom, izgledom i brojem tumači se Crkveno učenje. Jedna svijeća simbol je vjere u jednoga Boga i Spasitelja, dvije svijeće predstavljaju Boga i čovjeka, tri simboliziraju vjeru u presveto Trojstvo.
Tako se primjerice na Visu u na prozorima stavljane crne koltrine. Dragić u svojoj knjizi 'Svijeća u kluturnoj baštini Hrvata' navodi kako prije nije bilo slika po svim grobovima i nije se moglo kupiti svićih i lampijunih. Zato je trebalo dan ranijelijepo i pažljivo zamotati u novine da se ne razbije caklo. Uz to se nosi ferol, od gvožđa sa stakli-ma okolo, u kojem je gorila šterika.
Sve bi se to stavilo na grob, a uokolo cvići. Na misi se čitalo Evanđelje po Luki, a »sveti Luka u jarbole lupa«. Ako, bi jugo donijelo kišu, uslijedio bi tarc put Prilova i uzeti sliku da se ne smoči.
Uz paljenje svijeća grobovi se kite cvijećem. Pritom je nekoć cvijeće moralo biti iz vlastitoga vrta, a svijeće su bile voštane.
U Srijanima svijeće lumine nazivane su dušice.
Na Dušni dan u mnogim krajevima, primjerice, u dugopoljskome kraju, pale se svijeće i na groblju i u kući za pokoj duše preminulih članova obitelji. Svijeće su u kućama gorjele duboko u noć, opisala je u svom djelu Antonija Čevra.
U Medovom Dolcu kod Imotskoga išlo se posjetiti grobove, ali ne kao danas. Nije bilo puno cvijeća, svića to se kašnje uvelo. Nije bilo kopanja u grob u kapselama kao danas. U selu nije bilo kolica pa bi dvojica donijeli kapsele i stavili je u zemlju. Nije bilo spomenika, nego se postavljao križ.
Nekoć, u Podbablju, svaka obitelj nije imala svoj greb, nego bi svaki zaselak imao dva, tri groba za odrasle i jedan dječji. Nije se kao danas hodalo po danu po grobljima, nego rano ujutro. Prije Mrtvi dan nije bio svetac. Do osam sati bila bi misa. Bio je to dan kao i svaki drugi radni dan, ali se nije smjelo na zemlji raditi, ni orati ni kopati, jer se vjerovalo da mrtvi počivaju u zemlji pa ih se ne smije smetati.
Od luga i petrulja pravile bi se bublje i stavljale bi se da oko šamatorja svijetle. Djeca su to isto pravila pa bi najviše veselja bilo od one djece čije bi bublje dulje gorile. Na Mrtvi dan se nikad nije ni pjevalo ni gangalo da se ne bi smetalo mrtvima u smiraju.
Prema Ireni Šolić, Na Mrtvi dan ili Dušni dan u Kaštel Kambelovcu i Kaštel Gomilici gorjele bi mnoge svijeće. Palili su se maoleti, smotuljci od duge uske voštanice isprepleteni i išarani. Ne šterike, u stvari bilo je i šterik, ali više je bilo maoleti. Djevojke su ih nosile u velikim rupcima, a za djecu je bilo i manjih. Nije se toliko cvijeća stavljalo kao danas, ali bi se uvijek užega lumin. U lumin se žrtvovalo maslinovo ulje, i nije se smjelo vidjeti, nego da to samo gori za njih, za duše mrtvih.
U Slatinama kod Trogira za svakog bi umrlog bila upaljena po jedna kandela.
Poljička je tradicija, da uz dopuštenje roditelja mladić na blagdan ode kod djevojčine obitelji prositi djevojku. Tradicionalno se oko četiri sata odlazilo na groblja, grobovi se čiste i kite cvijećem, pale se svijeće.
Molitve i pomaganje sirotinji
U Veloj Luci u kućama se osam dana molila krunica (ruzarije).
U Donjim Mamićima kod Gruda na Mrtvi dan nisu se mise govorile po grobljima kao sada. U rano jutro išlo se na misu, na ispovijed i pričest. Poslije mise molilo se za pokojne. Koliko je tko imao pokojnih, toliko je puta izlazio iz crkve, vraćao se unutra, izmolio pet Očenaša, pa sve tako redom, koliko je god imao svojih pokojnih, te pokojnih prijatelja, kumova. Ti obredi zvali su se oprosti.
Do podne je bio neradni dan. Popodne se išlo kući i radilo se, ali o zemlji se nikad nije radilo. Pomagalo se sirotinji. Nekoć je u Hercegovini bio običaj, posebice u manjim mjestima i selima, da se u procesiji ide na groblje, ali danas taj običaj izumire.
Na Visu su taj blagdan štovali partijci i karšćani, samo što su jedni redili i obilazili grobove i nosili cvijeće29, a drugi su uz to išli u crkvu, činili procesije30 i molili Boga za duše od pargatorija, navodi Ivanišević Karmen.
Vodičani tijekom osmine pred Dušni dan izvode staru »Jutarnju za pokojne«. Prije se to odvijalo ujutro, a sad se to odvija popodne kad muški pjevaju obrede na groblju, a uvečer u crkvi bude misa.
Na Mrtvi dan ili Dušni dan u Kaštel Kambelovcu i Kaštel Gomilici ujutro su se služile tri mise. Prije bi se pjevala misa jutarnja.
Dušni dan u Hercegovini naziva se Mrtvi dan. Stari je običaj da se na taj dan plaćaju mise za pokojne, sluša se misa u crkvi i mole potpuni oprosti za pokojne.
U Krivodolu kod Imotskoga na Mrtvi dan misli se na sve svoje drage pokojnike, na rodbinu, prijatelje, sve one kojih više nema na ovom svijetu. Moli se za njih i za njihove duše. Ide se na misu koja je njima posvećena.
Martina Knezović piše kako se U Medovom Dolcu kod Imotskoga na Dušni dan sijala se pšenica. Ujutro, u četiri sata, bila je misa i poslije se išlo na rad u polje, ali nije se smjelo raditi sebi, nego se pomagalo sirotinji i udovicama.
U Imotskoj krajini obilježavanje Svih svetih i Dana mrtvih nije se mnogo promijenilo. Vjernici prije blagdana plaćaju mise za svoje pokojne. Na sam blagdan dolaze na svetu misu, a poslije mise idu do grobova svojih umrlih, stavljaju cvijeće i svijeće, čekaju svećenika da dođe i kaže molitvu. Inače se svaka prva nedjelja u mjesecu zove zadnji dan i tada se čitaju imena svih umrlih u tom mjesecu, a to se održalo i dan danas.
Na Braču bi u četiri sata popodne bila velika procesija. Poslije crkve išlo se na groblje gdje je bio »Blagoslov mrtvih«. Onda bi se išlo doma. Sutradan, na Dan mrtvih, nosilo se cvijeće na groblje i palile su se lumine.
Na Dušni dan, u Slatinama kod Trogira bila bi rano misa za mrtve. Poslije mise izašlo bi se vani na staro pa na novo groblje i molilo za mrtve. Išlo se u procesiji sa šterikama. Svećenik bi sa kadinjakon išao od greba do greba i da odrišenje mrtvima. Vjerovalo se da su duše mrtvih nakon toga obreda bile slobodne osam dana. Sljedećih sedam dana bile su mise za pokojne. Osmi dan, na osminu, nakon mise opet se išlo na groblja; pred crkvu i na novo groblje vezat mrtve do druge godine. Vjerovalo se da se na Veliki petak i na Mrtvi dan ne smije dijete ostaviti samo doma.
Crkvena zvona
U narodnome vjerovanju zvona simboliziraju magijsku moć tjeranja demonskih sila. U Podbablju bi se cijeli dan molilo. Uvečer bi se sva čeljad skupila. Glava kuće bi molila rozarije i svi bi drugi za njim molili. U čašu bi se stavila najprije voda i ulje, a na ulje bi se užegao lumin i on bi gorio cijelu noć, dokle god se ulje ne potroši. Čeljad bi negdje oko ponoći išla na groblje paliti vošćane svijeće koje su bile velike kao podlanica, a i veće. Te svijeće stavili bi na grobove, a trebale bi izgorjeti do prve jutarnje mise koja bi bila u šest ujutro.
Na Dan mrtvih u Zagvozdu stari je običaj da se ide na Groblje svetoga Križa i da se zvoni za najmilije koji nas gledaju s neba. Svako selo ima točno određen sat kada zvoni, a Prodani bi, primjerice, većinom bili na redu iza ponoći. Zvuk zvona čuo bi se po cijelom Zagvozdu i poticao bi ljude na razmišljanja i molitve.
U Lokvičićima na Mrtvi dan bi cijelu noć za pokojne zvono zvonilo. Skupilo bi se desetak zvonara. Tada se obavezno plaćala misa, odlazilo na groblje, stavljalo cvijeće i poškropilo48 svetom vodom.
Prije Mrtvog Dana, u Krivodolu kod Imotskoga, prije podne ili u toku dana nosi se cvijeće na groblje, a ako netko ne stigne, cvijeće nosi na Mrtvi dan. Na grobovima se užigaju svijeće. Nekoć bi netko zapalio voštane svijeće, netko feralice koje bi pripremio kod kuće. Svijeće su se pravile tako da se u čašu ulije pola vode, pola ulja, pa se stavi lumin na plovak od pluta i odozgo se stavi malo lima da ne potone.
Lumin bi tako plivao i gorio dok ima ulja. To su svijeće uljanice, dušice. Te svijeće pale se kad zvona uvečer zazvone, a sutra popodne gasile bi se ili ostavljale da gore dok ulje traje.
Mali Božić
Nekada se blagdan Svih svetih nazivao i malim ili prvim Božićem. Za taj dan se peku makovnjača ili orahnjača, purica punjena kestenjem ili jabukom, kruškama, jede se med i pouljeni grah. Ostavljaju se mrvice na stolu kako bi se djecu uvjerilo da su na Dušni dan duše mrtvih bile u domu.
U noći između Svih svetih i Dušnog dana na stolu se ostavljala litra rakije ili vina u otvorenim bocama te čiste čaše da se počaste mrtvi.
U Dalmaciji, kao jedno od najčešćih posnih jela uoči Svih svetih kuhao se grah, odnosno slanutak, a za večer su se pekle fritule i kolači.
Za svetkovinu Svih svetih pripremala se blagdanska hrana – goveđa ili kokošja juha s puno povrća, pa se to kuhano meso jelo s hrenom. Za glavno jelo pripremala se pečenka, i to najčešće guska ili patka.
U dubrovačkom kraju, prema jednoj od legendi, vjerovalo se da je opat Odilon svoje je redovnike na Mrtvi dan nahranio bobom kako bi lakše podnijeli bdjenje, te se upravo od tada bob konzumira kao glavno jelo na Mrtvi dan.
Zrna boba bila su simbol umrlih, ali i njihova blagostanja, te prvi prinos živima u proljeće od strane podzemlja i mrtvih.
Koje smo običaje izgubili, a koje dobili?
Mnogi od navedenih običaja vezanih za blagdan Svih svetih danas su se izgubili. Neke nove smo dobili, a do nekih se diljem naše Zagore još uvijek drži.
Jelena iz Brnaza smatra kako je razlog tome konzumerizam, ali kako navodi, zbog poskupljenja, vratit ćemo se starim običajima.
„Za Svi svete se slavi misa za svete i oni koji to još nisu postali, a za Dan mrtvih breca zvono i tada idemo na groblje.
U kući se pale dvije svijeće, jedna voštena i jedna s uljem i dušicama. Prije svijeće nisu bile toliko dostupne pa se nisu puno ni palile, a kako su poskupjele, čini mi se da ćemo se vratiti starim običajima“, govori nam Jelena.
Naša sugovornica navodi kako su se na groblja nosile krizanteme koje su se zvale 'mrtvačko cviće'. Ljudi su tijekom cijele godine uzgajali i brinuli se o krizantemama da bi ih mogli odnijeti na grobove.
„Danas ako nije iz cvjećarne ili plastenika, kažu 'Škrta, neće da kupi'“, zaključuje Jelena.
