Ionesco i u svojoj drugoj sezoni na daskama splitskog HNK-a igra na kartu apsurda, politikanstva, samosvijesti i grižnje savjesti. „Sve što pišu pisci nije ništa prema stvarnosti, to je ono strašno“, krajem izvedbe Ionescova „Nosoroga“ prolomio se jeziv, nametljiv zborni šapat skupine glumaca. Uigranu ekipu koja je dobila nimalo jednostavan zadatak (re)interpretacije drame koja se u srži bavi popularizacijom fašizma u Rumunjskoj prije Drugog svjetskog rata čine Mijo Jurišić, Arijana Čulina, Nenad Srdelić, Nives Ivanković, Tajana Jovanović, Zorana Kačić Čatipović, Marjan Nejašmić Banić, Josip Zovko, Nikša Arčanin, Petra Kovačić Pavlina, Pere Eranović, Monika Vuco, Sara Ivelić i Franjo Đaković.
Redatelj Goran Golovko i dramaturg Jasen Boko uhvatili su se u koštac s (anti)dramom čiji je predložak sa sobom nosio višestruke opasnosti:
- Nosorog je u hrvatskoj književnosti najzapostavljenija Ionescova drama
- njegova svevremenost može uvrijediti svaki politički režim u kojemu se izvodi
- dramski je predložak lišen čvrste fabule, logike, psihologije i realističnih odlika koje gledatelji smatraju uzusom dobre drame
- drama ne nudi na pladnju ni poruku ni katarzu
Kada svemu tome dodamo još i nedorečene završetke predstave koji proizlaze iz poznavanja (ne)svrhovitosti drame apsurda (primjerice direktno miješanje u radnju i besmisleno tepanje Staroga i Starice, u odličnoj izvedbi Nenada Srdelića i Arijane Čuline, iz starije Ionescove drame „Stolice“), lik Kume Blebetuše na kakvima je Nives Ivanković već doktorirala u očima gledatelja, a koji nam ludo suvremeno prikazuje glupost predizbornih obećanja i klišeiziranih fraza na koje padaju guske (svi mi?), jasno je da predstava u publici može izazvati zbunjenost, nelagodu i preispitivanje koje nismo očekivali. Ironično, guske su euripidovski kor, odlično uvježban pod dirigentskom palicom Brune Bebić i majstorice scenskog pokreta Karoline Šuše, odjeven u kostime-remekdjela Mladena Radovnikovića, zbor koji se boji, plače, trči, vrišti, lupa, pjeva i gubi svoje članove zbog konformizma, jer „Zašto ne bih bio nosorog? Ja volim promjene!“
Kostimi su se pokazali kao izvrstan kontrast tematici – šarena i vedra, nadasve upadljiva odjeća na tragu mode 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća „tukla“ se s nimalo zabavnom problematikom nepromišljena pripadanja vladajućoj skupini. Scenografija je odlično korespondirala s kostimima: platno na kojemu se, uz zaglušujuću buku, pojavljivao obris strašna nosoroga, u jednom se trenutku pretopilo u odraz ispod kojega je čak i Hajdukov grb. Likovi (koji će uskoro linijom manjeg otpora postati dio čudovišta od kojega bježe) zakrčuju pozornicu bijelim stolicama, a prijelaz na „mračnu stranu“ nosoroga dočaravaju prolaskom kroz jednostavan bijeli okvir. Da gluma nije bila ispolirana i da mimika nije funkcionirala na najvišoj razini, racionalni je minimalizam na pozornici lako mogao dovesti do nerazumijevanja i razočaranja.
Riskantan i hrabar odabir
Sve navedeno nosi izvjestan rizik u izvedbi i precepciji Nosoroga. Sasvim je očekivano da publika želi iz kazališta izići i prepričati radnju odgledanog komada, izraziti (ne)zadovoljstvo višestrukim završetkom i složiti se oko poruke predstave. Golovkov komad počeo je teatrom u teatru, autoreferencijom („Idite u korak s vremenom! Gledajte Ionesca u kazalištu!“), potresnim jecajima građanke (Petre Kovačić Pavline) kad joj je nosorog, nova gradska pošast, pregazio mačka i shizofrenim reakcijama privlačne daktilografkinje Daisy u izvedbi Zorane Kačić Čatipović, a završio iskrenim i potresnim govorom izumirućeg pojedinca, Mije Jurišića. Drama apsurda donosi mnoga pitanja koja bi prosječnoga gledatelja mogla iziritirati – tko je protagonist, a tko antagonist; je li zbor sveznajuć ili glup i zaveden; je li totalitarni režim ismijan ili promoviran; jesu li nosorozi normalni ili abnormalni; zašto zbor nama govori da smo ostaci čovječanstva; je li pred gledatelja stavljen prevelik izazov reinterpretacije djela? Međutim, u tome je i veličina djela i svake njegove vizije – predstava od nas traži angažman: gledateljski, misaoni i glumački. Izostanak eksplicitno izrečene poruke tjera nas da sami odgovorimo na pitanje jesu li nosorozi (ili bilo kakve društvene „anomalije“) anarhisti jer su počeli u manjini i jesmo li svi mi nosorozi (sljedbenici kasnije rastuće većine) ili vjerodostojni odmetnik Berenger.
