Slobodan udarac za njegovu momčad bio je kao penal, zabijao je golove sa centra, bio najbolji strijelac i igrač druge lige dvje godine zaredom, izborio je ulazak u elitni razred sa svojim Uskokom, nije imao sreće sa transferima u inozemstvo, ali je bio i ostao kralj strijelaca Dalmacije.

Prve nogometne korake Slavko je napravio u omladinskom pogonu Hajduka u generaciji Tonća Martića, Ivice Mornara trener je bio Dragan Slišković a na Poljudu je bio do svoje 15 godine, kad su mu bijeli ponudili posudbu u Lavčević on se ipak odlučio vratiti kući, u svoj Uskok, igralište mu je udaljeno od kuće doslovno dvije minute.

Nisam u to vrijeme mogao doći do veće minutaže u Hajduku i odlučio sam se vratiti doma u Klis, u Uskoka je bila nadarena generacija pod vodstvom Stipe Valente, igrali smo kvalifikacije za prvaka Dalmacije sa Uraniom i izgubili 1:2, suigrači su mi bili Dejan Glavina, Vicko i Mateo Munitić, Tonći Ančić, Damir Vetma i stvarno smo bili dobri i kvalitetni. Nakon toga me tadašnji trener Uskoka Domenik Gruić ubacio u seniore i dao mi priliku da imam debi sa 16 godina, igrao sam svoju prvu utakmicu za Uskok 1988., igrali smo kući sa Čikolom iz Krički. – rekao nam je Slavko Radić o svojim počecima.

Prihvatio je poziv Neretve i otišao u Metković, početkom rata Neretva je igrala drugu Hrvatsku ligu, no zbog ratnog stanja kao domaćin je igrala u Makarskoj, Blatu na Korčuli, bili su više po skloništima nego na treningu. Slavko se 1992. vraća bliže kući i dolazi u redove modrih sa Jadra – Solina. Igrali su Solinjani zapaženu ulogu u tadašnjoj drugoj ligi jug, u velikom derbiju pred sedam tisuća ljudi protiv Splita na Parku Mladeži odigrali su neriješeno 0:0 s čime su novi prvoligaši postali Stobrečani – Primorac. Solin je stabilni bio drugoligaš no budi se kliški Uskok, osvajaju treću ligu jug i ulaze u drugoligaški rang, Slavko nije odolio zovu matičnog kluba i vraća se na Klis taman da stigne ispisati povijest Uskoka.

Ta zlatna generacija Uskoka kako je mnogi nazivaju bila je stvarno čudo, imali smo igrače koji su znali igrat balun, ali i one koji su imali kako se kaže „muda“, nije za nas bilo teških gostovanja. Prvenstvo smo otvorili loše u uvodna tri kola, al onda je krenulo. Gostovali smo u Splitu, na Parku mladeži, Split je bio stabilni drugoligaš uvijek u vrhu, mi smo slavili sa 4:1, sjećam se da sam dao pogodak Tihi Bulatu iz slobodnjaka u same rašlje. Poslije smo gazili sve redom i do kraja sezone imali samo jedan poraz od GOŠK-a u Dubrovniku i jedan remi kući sa Omišom, te 1994/1995 smo osvojili prvo mjesto u drugoj ligi i izborili prvu ligu na terenu. Odlično je nas je posložio Mile Viđak a posao dovršio Željko Mijač, bili su to odlični igrači, od vratara Gorana Vukovića, Vlatka Đolonge, Ognjena Majdova, Dejana Glavine, Damira Kuveka do mojih kolega u napadu Hrvoja Ančića i Nene Rogošića. – rado se prisjetio tih vremena Slavko Radić.

HNS je formirao prvu B ligu i tako Uskoku uskratio povijesnu priliku da se okuša među prvoligašima, Slavko je otišao u Hrvatski dragovoljac, igrao je sa Bakom Sliškovićem, nakon Dragovoljca slijedila je epizoda u Šibeniku, povratak u Uskok, novi odlasci u Junak i Val, do prave eksplozije pogodaka 2000. godine. U dvije sezone 2000/2001 i 2001/2002 Radić je zabio impresivnih 51 pogodak, bio je najbolji igrač i strijelac druge lige, a glavna specijalnost bili su mu slobodni udarci.

Još tamo 1995 godine počeo sam trenirati djecu u Uskoka, malo po malo vježbao sam slobodne udarce i oni su mi ušli u naviku i zaista sam ih dobro izvodio. Pogotci su me krenuli u te dvije sezone, zabijao sam doslovno sa centra, sjećam se da sam zabio tri pogotka u Klisu protiv Mosora vrataru Matku Perdijiću. Najdraži pogodak u karijeri bio mi je na Lapadu, kada smo u bili u borbi za drugu ligu sa Goškom, gubili smo 2:0, suigrač Brnada je slomio nogu, uspjeli smo se vratiti na 2:2 i onda sam pogodio za 2:3 u 93. minuti i tada vidio našeg predsjednika Sinišu Bobana Perlicu inače mirnog i staloženog čovjeka kako pogodak slavi na ogradi stadiona. Odlična ekipa bila je u Uskoka pod Vjeranom Simunićem, bili smo prava klapa, redovito se svirala gitara u jednoj konobi u Klisu, odlični smo krenuli, pobjedili smo Solina u Klisu pred 3500 ljudi, nažalost Simunić je otišao iz Uskoka i poslije smo pali, a uvjeren sam da je Simunić ostao da bi bili prvaci druge lige u toj sezoni. I dan danas mi je ostao kao jedan od najdražih trenera u karijeri, uz Dragana Slišković. – rekao nam je Slavko Radić.

Igrao je sa mnogim nogometašima, prošao pola Dalmacije, koje bi suigrače izvdojio i kako to da nikad nije došlo do transfera u inozemstvo.

Teško mi je nekoga izdvojiti, ali mi je kao igraču bilo jako važno da imam u ekipi vratara koji je sposoban obraniti četiri od pet opasnih situacija, takav je bio Goran Baća Vukovića dok je bio u Uskoka, a od suigrača sam se svakako najbolje razumio sa Sinišom Ćaletom i Krešom Bogdanom sa kojima sam igrao i mali nogomet, s njima sam stvarno najviše igrao i osvojio i Torcida Kup. Što se tranfera u inozemstvo tiče stvarno nisam imao sreće tu, još prije rata sam imao ponudu iz Švicarske ali nisam mogao ići jer nisam odradio vojsku, 1998. sam imao dogovoren transfer u Belgiju, imao sam odigrati još jednu utakmicu za Uskok i u Stobreču mi se doodi teška ozljeda koljena, nakon odličnih sezona 2002 godine imao sam ponude za Japan i Kinu no tada sam već imao ženu i djecu i nisam se usudio otići tako daleko. – rekao nam je Slavko Radić.

U svojoj riznici trofeja ima osvojena četiri županijska kupa, dva puta je bio najbolji igrač i strijelac druge lige, zajedno smo pobrojali oko 250 pogodaka, danas je voditelj omladinske škole Uskoka i ponosni direktor turnira za djecu Mali Uskok, sa svojim uzastima već je napravio pravi posao, osvojio je dva prvenstva sa juniorima i doveo mladiće kliškog kluba iz županijske lige do prve lige središta Split, ima nogometne gene oca Bruna koji je rekord sa brojem nastupa za Uskok a tradiciju će po svemu sudeći nastaviti i Savkov sin Luka koji je također nogometaš, a gdje drugdje nego u kliškom Uskoku, kojem je Slavko Radić bio i ostao jedan od glavnih zaštitnih lica u novije vrijeme.

Za kraj smo ga upitali koju anegdotu posebno pamti iz igračkih vremena.

Ima ih puno, ali uvijek se rado sjetim jedne, kada smo putovali u Zagreb na jedno od gostovanja sa Uskokom, vođa puta bio je naš legendarni spiker Mladen Mihovilović Kumpar, koji nam je napomenuo da nemamo novaca za razbacivanje i da ćemo za ručak svi jesti isto. Dogovor je bio fažol sa kobasicama, ali je suigrač Marino Biliškov odlučio nešto drugo, no intervenirao je Kumpar i zabranio mu to drugo jer je dogovor bio fažol, poslije kad je došao podmiriti račun kaže gospođi koja tamo radi jel vidite vi koja smo mi skladna ekipa svi jedu isto. – zaključuje Slavko Radić.


Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime