Šokovi koji se upravo događaju u našim životima, nastali kao posljedica suzbijanja širenja Covida-19, nemaju premca u zadnjih skoro sto godina, upozoravaju stručnjaci globalne konzultantske kuće McKinsey. “Nikad u modernoj povijesti nije se sugeriralo ljudima da ne rade, da cijele zemlje ostanu kod kuće te da držimo sigurnu distancu jedni od drugih. Tu se ne radi o BDP-u ili ekonomiji: radi se o našim životima i tome kako ćemo se uzdržavati”, napominju u jednom od niza tekstova o pandemiji i njenim posljedicama.
Virus je doveo u pitanje goli život svakoga od nas, a žestoka borba s njime to kako ćemo zaraditi za kruh. Karantena i “lockdown” ne mogu biti trajna opcija, svi to znamo; gospodarstva posrću. No pitanje je u kojem trenutku vlade mogu i moraju početi popuštati stroga ograničenja (termin “relaksacija” koji se počeo kod nas naveliko koristiti, preuzet iz engleskog jezika, nekako se ne čini baš odgovarajućim) te kako ćemo mi to živjeti u interregnumu, dok se ne pronađe cjepivo, lijek i/ili postigne imunitet dovoljno velikog dijela populacije. U međurazdoblju se podrazumijeva da je zemlja stavila virus pod kontrolu, ali rizik ponovnog rapidnog širenja zaraze i dalje postoji, kao i povratka u karantene, piše Jutarnji list.
To iduće razdoblje, čiji skromni početak neke vlade u Europi najavljuju za drugu polovicu travnja, mnogi opisuju kao čudnu “novu normalnost” na koju ćemo se morati priviknuti. Nije definirano do kraja kako će ona izgledati na dulje staze, ovisit će od zemlje do zemlje, kao što su varirale i mjere obuzdavanja virusa, ali sasvim je sigurno da ćemo se još niz mjeseci (ako ne i godinu ili dvije) morati vladati po novopropisanim zdravstvenim protokolima, odnosno strogim protokolima ponašanja, socijalnom distanciranju.
Rukovanje ćemo možda i zaboraviti kao dio bontona (usput, u jednom zagrebačkom parku smo primijetili da se, umjesto ‘give me five’, neki u šali pozdravljaju stopalima, u tenisicama, naravno). Ništa, zapravo, do daljnjega neće biti baš normalno, ako kao standard uzmemo ono što je bilo prije izbijanja pandemije koronavirusa.
Morat ćemo promijeniti način na koji radimo, vježbamo, družimo se, kupujemo, brinemo se o svom zdravlju. Suočeni smo i s time da su u ovim trenucima ograničena neka ljudska prava, poput slobode kretanja, prava na rad i javno okupljanje, a nejasno je što nas po pitanju zaštite ljudskih prava i privatnosti čeka u budućnosti (primjerice hoće li se i uz pomoć kojih tehnoloških rješenja nadzirati one zaražene ili u izolaciji, kao što se radilo u Hong Kongu ili Južnoj Koreji).
Brojni preduvjeti
Kad je, u konzultaciji sa svojim kriznim stožerom, ovoga ponedjeljka donio odluku o popuštanju mjera, stopa novooboljelih bila je niskih 1,6 posto, a broj ljudi u bolnicama “stabiliziran”. Austrija je ušla u “lockdown” nekoliko dana prije Hrvatske, 16. ožujka, a broj novozaraženih je tada alarmantno rastao. Hrvatska još nije pred najavom “relaksacije”, naglašava ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak, za to je nužan preduvjet pad broja novozaraženih, a to se još ne događa; mjere Nacionalnog stožera civilne zaštite koje su uvedene na 30 dana 19. ožujka, u svrhu sprječavanja širenja zaraze, vjerojatno će biti produljene, kaže Capak, s mogućim modifikacijama.
Nije baš uvjeren da Austrija treba toliko žuriti s labavljenjem mjera. Što bismo u Hrvatskoj mogli očekivati među prvim potezima, pitamo, nakon što smo već vidjeli preduskrsno produljenje rada trgovina i uvjetovano otvaranje tržnica. Odgovara da će u skladu s epidemiološkim uvjetima popuštati u onome što najviše smeta gospodarstvu, vjerojatno su to i dozvole putovanja iz županije u županiju, općine u općinu, kao i ponovno uvođenje javnog prijevoza, otvaranje uslužnih djelatnosti uz organizaciju rada koja će osigurati određeni minimalni razmak…
“Ali ništa od toga sada nije na stolu”, napominje. Moguće je da će epidemiološka situacija biti bitno bolja preko ljeta pa će, kako kaže, tada “moći plesati s mjerama”, ali socijalno distanciranje će sigurno ostati kao pravilo, sve dok ne budemo imali cjepivo, ili virus ne popusti. Morat ćemo mijenjati običaje.
Kako se na efikasan, ali ujedno ekonomski održiv način boriti s opakim virusom pitanje je s kojim se muče mnoge vlade i znanstvenici (pa i hrvatski je premijer okupio Znanstveni savjet za borbu protiv pandemije u koji je uključio niz poznatih imena, poput Igora Rudana, Miroslava Radmana, Nenada Bana, Dragana Primorca i Gordana Lauca), ali nitko još nije došao do sigurnog dobitnog odgovora. Nepoznanica oko virusa i imuniteta je previše, planovi za kormilarenje kroz zdravstvenu i posljedičnu ekonomsku krizu rade se na osnovi dostupnih informacija, pretpostavki, nadanja i matematičkih modela. Na raznim se institutima rade procjene koliko će ljudi biti zaraženo, koliko umrijeti, objavljuju se zastrašujući grafovi koji projiciraju ta kretanja.
Tako je ovog tjedna, primjerice, američki Institut za metriku i procjene u zdravstvu (IHME) pri Sveučilištu Washington, na osnovi dostupnih baza podataka, objavio procjenu da će u “prvom valu” pandemije u Europi umrijeti 151.680 ljudi, u SAD-u 81.766, a jedan od ključnih podataka bio je broj kreveta na odjelima intenzivnog liječenja. Dali su i procjene za različite zemlje o kretanju epidemije pa je za Hrvatsku izbačen “nalaz” da će vrhunac biti između 18. i 25. travnja. Naravno, ti “nalazi” ovise o kvaliteti i vrsti unesenih podataka, pa ih treba uzimati s rezervom, ali u načelu se preklapaju s procjenom hrvatskog Nacionalnog stožera civilne zaštite da će idućih par tjedana biti ključno.
U takvoj atmosferi i generalnoj neizvjesnosti, detaljno se pitanjem politike održive borbe s virusom pozabavila šarolika ekipa njemačkih eksperata od medicinske preko pravne do ekonomske struke, polazeći od premise da je u pitanju maraton, a ne sprint. Rad je objavio Ifo institut za ekonomska istraživanja početkom travnja (“Making the Fight against the Coronavirus Pandemic Sustainable”), a među ostalim se naglašava kako je funkcionalni ekonomski sustav preduvjet i za funkcioniranje zdravstvene skrbi, javlja Jutarnji list.
Kao i mnogi drugi, njemački eksperti ne očekuju da će cjepivo ili terapija za Covid-19 biti dostupni prije 2021. godine, niti da se postojeće stroge restrikcije mogu održati u Njemačkoj sve do postizanja dovoljnog prirodnog imuniteta u stanovništvu. Zalažu se stoga za posebno dizajnirane i pripremljene buduće mjere koje će, s jedne strane, osigurati dobru zdravstvenu skrb, a s druge biti održive (kroz popuštanje ograničenja) onoliko dugo koliko će to biti nužno. Kad bi njemačko gospodarstvo ostalo zatvoreno tri mjeseca, ocjenjuju, to bi stajalo od 10 do 20,6 posto BDP-a, odnosno između 354 i 729 milijardi eura (prema scenarijima koji podrazumijevaju da je zatvoreno između 35 i 48 posto proizvodnje).
To što predlažu nazvali su tranzicijom prema strategiji koja se prilagođava rizicima, a kao središnje su naveli nekoliko ciljeva: prevenirati da se virus opet rapidno širi (što dozvoljava istodobno da raste imunitet u populaciji); jačanje zdravstvenog sustava kako bi se osigurao najbolji mogući tretman za najveći mogući broj pacijenata (s Covidom-19, ali i drugim ozbiljnim bolestima); izbjegavanje društvenih i psiholoških poteškoća u borbi protiv pandemije što je više moguće; omogućavanje ekonomskih aktivnosti bez nepotrebnih zdravstvenih rizika; ograničenje restrikcija temeljnih ljudskih prava svesti na minimum te u skladu s principom proporcionalnosti.
(Što se tiče kontroverzne rasprave o tome treba li u vrijeme široke rasprostranjenosti virusa koristiti modernu tehnologiju za prevenciju, primjerice pametne telefone i aplikacije preko kojih bi se slale obavijesti kontaktima u slučaju pozitivnog testa na koronavirus, odgovaraju kako u svakom slučaju to mora biti dobrovoljno i u skladu sa zakonom.)
Za pripremu odluka i davanje preporuka smatraju da treba u Njemačkoj organizirati pri saveznoj vladi poseban stručni korona task force, paralelno s pokrajinskima.
Evo kako pisci izvještaja za Ifo institut vide neke kriterije za donošenje tih odluka (koje će u konačnici donositi političari i sami biznismeni), uzimajući u obzir predostrožnost nužnu zbog zaštite zdravlja: prvo treba otvoriti sektore koji imaju nizak rizik infekcije (primjerice, visokoautomatizirane tvornice) i tamo gdje su manje ranjive osobe (primjerice, dječji vrtići i škole); mora se uzeti u obzir komplementarnost između sektora (mnogi ljudi s djecom ne mogu ići na posao ako su vrtići i škole zatvoreni); sektori u kojima se može raditi od kuće i gdje digitalne tehnologije mogu biti korištene imat će niži prioritet od sektora gdje to nije moguće; za prioritetno otvaranje treba razmatrati industrije s većom dodanom vrijednošću (poput telekomunikacija i autoindustrije); prioritet bi trebao biti stavljen na ublažavanje onih restrikcija koje podrazumijevaju visok društveni ili psihološki stres; regije koje imaju niže stope infekcije i manji potencijal širenja virusa mogu jednostavnije biti otvorene; nakon što se stvori prirodni imunitet, mogu biti otvorena područja s visokim imunitetom; regije sa slobodnim kapacitetima u zdravstvenoj skrbi mogu lakše biti otvorene.
Analizirajući različite sektore, preporuka je da se hoteli i restorani, putovanja i turizam otvaraju vrlo pažljivo i kontrolirano.
Cijeli članak možete pročitati ovdje.
