Mojca i Nana došle su iz Slovenije u Bajnice, Krilo Jesenice. Ali pješke. No, za njih dvije to nije nikakav problem. Takvih pješačkih trofeja, hodočašća imaju 'na bacanje'. Pitali smo ih koje im je sad odredište:
- Idemo u Međugorje pješke iz Zadra. Prije dvije godine smo išle iz Celja. Više puta smo osvojile u Španjolskoj Put Svetog Jakova. Propješačile smo i cijeli Izrael pješice.
Gdje vam je bilo najteže?
- Naviknuti se na kišu, a sada mi je svejedno. Najteže je nositi ruksak, koji ima 7-8 kilograma. Dnevno prohodamo 25 kilometara. Danas ćemo spavati u Omišu, a sutra u Promajni. Onda idemo dalje do Ploča, Metkovića, Čapljine i Međugorja. Nakon toga ćemo se vratiti u Makarsku, da vidimo more s brda.
Što vas vuče na takva putovanja?
- Imam kod kuće djecu, muža i unuke. Idem za njih i molim im za zdravlje. Najviše treba razumijevanja i mira.
Kako vam se svidjela Dalmacija?
- Ovdje su svi ljubazni ljudi. Gdje god smo pitali, uvijek smo dobili odgovore. Ljudi nas zaustavljaju. Jučer smo u Splitu upoznale jednog čovjeka koji je u Ljubljani živio petnaest godina. Baš nas je razveselio. Ima ovdje puno lijepih priča.
Kako izgleda jedan vaš pješački dan?
- Budimo se u šest ujutro. Doručkujemo, popijemo kavicu i idemo dalje. Onda prošetamo desetak kilometara te napravimo pauzu. Kada dođemo na odredište, kuhamo večeru i idemo na spavanje. Nema puno otvorenih restorana. Jedan dan smo pravili blitvu, drugi kiseli kupus, probali vino. Dalmatinska vina su lijepa. Sliče mi na španjolska.
Bude li kakvog upoznavanja s lokalnim mladićima?
- Dobijemo komplimente, ali ne doživljavamo to. Mi smo stare galebice.
Što bi rekli onima što vise stalno za nekim ekranom?
- Budite više u prirodi. Tada ste povezani s Bogom. Ovo more, cvijeće je ono bliže Bogu. Nikad nisi dovoljno star za rekreaciju.
