Događa li se ikada trenutak kada dijete prestane biti dijete svojih roditelja? Određuju li nas pogreške naših predaka? Je li dinamika odnosa otac-sin nastala na oponašanju ili otklonu? Treba li se dogoditi tragedija da zatomljeni osjećaji isplivaju na površinu? Ta i još mnoga druga pitanja otvorila je predstava „Susret“ Nine Mitrović koja tematizira konfuzan i potresan odnos oca (Siniša Popović) i sina (Filip Križan). Predstava je osmišljena kao komorna drama koja se odvija u očevu minimalističkom stanu, a igra prozorskog i svjetla lampe dočarava nam koliko dugo traje emotivan razgovor protagonista. Autor scenografije i oblikovanja svjetla je Deni Šesnić.
Nemam ja strahova, strahovi su za slabiće
Pri razgovoru koji vode otac i sin napetost se može rezati nožem, a duhovi prošlosti isplivavaju na sve strane. O sinu saznajemo da je (ponešto oduljeno) studirao ekonomiju te da sada radi u videoteci, kao i da je u vezi s novom djevojkom koja je jedva punoljetna. Otac svisoka komentira sinove izbore, od posla do ljubavi, ističući da je njegova sestra uvijek „imala muda“, a on se ponaša kao slabić. Očito je da mu mladić zamjera odnos s njegovom majkom, prije svega mnogobrojne afere na koje je majka žmirila, a to je razaralo obitelj. Potresno je to što otac uvijek ima opravdanja, i to izrazito mačistička, gotovo pubertetska. Kada sin pokuša otvoriti neka intimnija pitanja, poput očeve novonastale bolesti, početaka amnezije i neriješenih obiteljskih računa, on histerizira, viče i pronalazi izlike. Jedna od najtužnijih sinovih replika bila je „Bojim se da će umrijeti, a da ti neću sve reći.“ Najgore je što je više htio govoriti o tome što mu je učinio očev nesmiljen autoritet nego što je u njegovu djetinjstvu bilo lijepo i vrijedno spomena. Kada sin napomene da ga nisu primili u vojsku zbog pritajene agresije, otac odvraća „To sam ti i ja mogao reći, nije ti trebao test.“ Jednu je stvar ipak dobro detektirao, a to je da mu je sin znao biti dobar u nekim područjima, sve dok nije odustao. Otac odustajanje gleda kao odliku najvećoh slabića, a pritom ne shvaća da je svaki njegov trenutak odcjepljivanja od obitelji bio bijeg slabića koji ne zna bolje.
Poricanje, ljutnja, prihvaćanje
Slika oca koji za sebe tvrdi da je bio savršen, a ne može se sjetiti kćerina broja mobitela duboko je potresna, a Siniša Popović diže je na razinu tragedije. Oštećeni otac djeluje kao Samson bez kose, kao zvijer u kavezu kojoj je sin dodatno stijesnio prostor u kojemu se nakupljaju životne frustracije i promašene odluke. Međutim, kada u pitanje dođe budućnost, smrt koja može naići, unučad koja se može roditi, taj narcisoidni hvalisavac postaje ranjen čovjek od krvi i mesa, svjestan da se mnoge njegove životne odluke mogu preslikati na djecu. Tada je važno sjetiti se stare drvene igračke ili sinova crteža, da ga „podsjeti da nije sve bilo bezveze.“ Mučni dijalozi kojima silno želimo razrješenje i dva različita karaktera koje silom želimo spojiti u jedinstvo mogu se rasplesti čak i onda kada otac ostane sam u svoja četiri zida, sa svojim mislima i promašajima. Nina Mitrović lišava svoje završetke patetike jer obiteljske su rane više krvave nego patetične. Ne tražimo plač, zagrljaje, pročišćenje, kajanje, preobražaj. Samo napeto iščekujemo hoće li sin koji iziđe reći zbogom ili doviđenja te hoće li otac kroz pregrade roleta kriomice promatrati sina kako nestaje u daljini. Ti su suptilni činovi mnogo više od snažnih riječi kojima smo se tako olako počeli razbacivati, a susret koji naslov spominje nije samo razgovor dvaju različitih svjetova, nego i pregrizanje ponosa u zrelom shvaćanju da za popravni ispit možda više neće biti vremena.