U zagrebačkom hotelu Westin održana je komemoracija za proslavljenog igrača, trenera, bivšeg izbornika hrvatske reprezentacije i jednog od simbola Dinama Zlatka Kranjčara koji je umro u ponedjeljak u Zagrebu u 65. godini nakon teške bolesti.
U skladu s propisanim epidemiološkim mjerama, komemoracija je bila zatvorenog tipa u organizaciji kluba i obitelji Kranjčar. Na komemoraciji je moglo prisustvovati najviše 100 ljudi.
Osim Cicine obitelji i najbližih prijatelja, bili su prisutni predstavnici brojnih generacija Dinama i hrvatske reprezentacije… Među ostalima bili su Velimir Zajec, Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomo Ivković, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Aljoša Asanović, Nikola Jurčević, pa predstavnici šampionske generacije Zagreba Antonio Franja, Dalibor Poldrugač… bivši izbornici Miroslav Blažević, Mirko Jozić i Ante Čačić, ministrica sporta Nikolina Brnjac…
Ćiro Blažević: “Cicina smrt me dojmila kao da sam, ne daj Bože, izgubio svog sina”
Od Kranjčara se oprostio i Miroslav Blažević koji je vodio Dinamo 1982. do naslova prvaka bivše države, javlja Dnevnik.hr.
“Ne znam što me tako rastužilo i izenadilo kao vijest da je Cico umro. Bio je veliki igrač, veliki trener, ali i veliki gospodin. Bez njega nikada ne bi uspjeli razveseliti toliki hrvatski puk. Teško bi osvojili prvenstvo 1982. da nije bilo njega i njegovih golova. Bili smo jedna obitelj,” kazao je Blažević sa suzama u očima.
“Dovoljno sam star da sam izgubio sve svoje najmilije, ali Cicina smrt me dojmila kao da sam, ne daj Bože, izgubio svog sina,” dodao je Ćiro.
Niko Kranjčar: “Naučio si me kako biti Purger i Hrvat, ali i najvažnije – da smo svi na svijetu jednaki”
Na kraju komemoracije nekoliko dirljivih riječi tati uputio je i Niko Kranjčar, bivši hrvatski nogometni reprezentativac i igrač Dinama, Hajduka, Tottenhama, Rangersa…
„E, moj Cicek. Gle, znam da me gledaš na nekoj nebeskoj Karaki zajedno s Pavom, Popom, Icekom i Cveletom, da se smiješ jer si me uspio izvući na pozornicu i navući da javno budem intiman. Znam da se smiješ, jer znam da znaš koliko to ne volim. Ali smijem se i ja, znaš. Veliš, baš si odlučio otići na dan kada su se otvorile terase kafića da svi nekaj vele tebi u spomen, kaj ne. Bogu hvala, ako su se sjetili svega, imali su si kaj za reći.
Bio si im idol, vodilja, prijatelj, pojam gospoštine i dobri duh ovog našeg grada. Ali to sve znaš, ali ono što ne znaš, ostat ćeš im to još jako, jako dugo. Sjedim jučer na balkonu iznad oltara kaj su ti ljudi napravili ispred naše zgrade i gledam dole. Ne vidi me nitko, ali ja vidim malu curicu kako prilazi tim plavim i crvenim lampionima i tvojoj slici, i stane i gleda. Okrene se u jednom trenutku, ode do svog tate i pita: ‘Tata, tko je bio ovaj striček?’ I tata krene.
Cicek moj, roditelji, bake i djedovi ovih ti dana objašnjavaju mladim generacijama tko si bio i zakaj si im toliko značio. A bio si maskota i ljubimac svih Zagrepčana, a naravno i Zagrepčanki. I svih onih ljudi koji su iskonski voljeli naš Dinamo. Al’ znaš kaj, meni si bio tata. Često si znao govoriti da je mene odgojila mama, da ti nemaš ništa s tim. E, moj tata, nije ti to baš tako, znaš. Vodeći me na svoje treninge, gdje sam ponekad znao slučajno uletjeti na teren, dozvolio si mi da se sam zaljubim u nogomet. Ne forsirajući me, dozvolio si mi da nogomet volim i živim.
Prateći me iz prikrajka da se sam borim i sam pronađem i ucrtam svoj put. Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje, a poštovati tuđe. I kako cijeniti pripadnost, kako biti Purger i Hrvat. Ali najveća životna lekcija koju sam od tebe naučio jest ta da smo na ovom svijetu svi jednaki, i da svakome čovjeku treba dati svoje vrijeme, pažnju i pomoć ako mu je potrebno. I osmijeh. On niš ne košta, jel tak. A vodeći me na sva druženja s dečkima pokazati što znači biti nekome prijatelj. S velikim P.
Kao čovjeka iskreno i bezuvjetno voljeti, dati cijelog sebe bez ikakve zadrške. A čuj, ne bumo se lagali, pokazao si mi kako se lijepo provesti, kako pošteno zafeštati, zapjevati, zakartati… I živjeti, Cicek moj, u trenutku, živjeti tu i sad. I ne brini, ne bum sad prepričavao vaše anegdote 1982. kaj sam ih slušao za stolom kod Domagoja.
Ne bum ponavljal tvoje uspjehe kao igrača i trenera. Ne bum ponavljal da si bio šmeker, fakin i vlasnik osmijeha koji osvaja na prvu.
Ne bum ti rekel ni koliko boli da više nisi tu na Zemlji, i koliko mi već fališ. I za kraj ću ti reći ovo: hvala ti na ljubavi i podršci u mojim dobrim i lošim trenucima, a tebi možda najtežim trenucima tada. Jedno znam sigurno, ti zapravo nisi otišao, jer si u svima nama previše ostao. I Cicek, you did it your way. Volim te, volimo te. Od svega ti srca hvala. Tvoj sin“, rekao je Niko.