Rijetke su subote kad kroz Dioklecijanovu ulicu nisu stranci naoružani foto-aparatima, opskrbljeni suvenirima, kamuflirani aksesoarima za obranu od sunca od kojih se ne može proći. Ugodan proljetni 21. 3. 2026. godine u 11:00 sati u Maloj galeriji Muzeja Grada Splita i ispred nje bila je taj rijetki dan gužve, ali gužve svečano odjevenih i svečano raspoloženih malih i velikih Splićanki i Splićana. Svi su došli na otvorenje samostalne izložbe radova splitskih umjetnica Karin Grenc i Ana Marije Botteri „Ecce homo“ ili „Evo čovjeka“. Došli su svečano, ali i opušteno sudeći po tome što su otvorenju nazočili i dogradonačelnici Matea Dorčić i Ivo Bilić svatko sa svojim društvom - ne iz prvog reda, već kao zainteresirani građani. Dabome, oni tu predstavljaju pokrovitelja izložbe, zajedno sa Splitsko – dalmatinskom županijom. Nasuprot turističkom krkljancu, ovaj dostojanstveni šušur nedvojbeno pokazuje i dokazuje kako grad čezne za ovakvim zbivanjima. Građani idu u grad kad u grad kad u gradu ima suvisloga sadržaja!
Izložba je otvorena u sklopu bogatog programa obilježavanja pasionske baštine „Muka kao nadahnuće“ koju organizira čovjek vanserijske kreativne energije, ravnatelj Glazbene mladeži Splita Pero Prosenica drugu godinu za redom. Postav koji su vlastoručno napravile Botteri i Grenc domišljato je iskoristio razmjerno mali prostor, a evo i kako.
Pločice s krasopisom
Radovi umjetnica koje se u svome umjetničkome izrazu značajno razlikuju, na konkretnoj izložbi su se na neobičan način homogenizirali. Zato su se poslužile simpatičnim smjerokazima. Na dva dijametralno suprotna kantuna prostorija postavljene su krasopisom ispisane pločice koje usmjeravaju autorstvo.
Zatečeno prizemlje Male galerije je vrlo organsko i nepravilno u svim svojim arhitektonskim dimenzijama za razliku od bilo koje crkve koja ima svoju uzdužnu os u kojoj je oltar, kao i na nju okomitu os ili više njih u kojima su bočni oltari ili krila. Sasvim neočekivano, u zatečenoj situaciji je postav ipak uspio uspostaviti ranije nepostojeće osi čime je prostor dobio nepredviđeni kapacitet. U prvoj prostoriji osi su definirane Veronikim rupcem, odnosno triptihom Isusovog portreta.
Na običnu jutenu „vriću za kumpire“ Botteri je naslikala portret Krista. Bodljave, neugodne niti vriće su poslužile kao idealna podloga za prikaz čovjeka u muci, a istodobno i za nevidljivo prisustvo žene koja mu je priskočila vratiti dostojanstvo s onim što je uza se imala – običan rubac ili, kako se to kod nas kaže, šudar da obriše čelo koje se opotilo i raskrvarilo. Baš kao i u životu, Veronikina gesta usamljena je na tome zidu – uz nju nema izloženih drugih umjetnina. Veronikin rubac definira pravac sjever – jug, svojevrsni cardo.
Triptih Krista počinje poniženjem s trnovom krunom, u sredini je patnja na križu, završava uskrsnućem i izbavljenjem od muke sebe i nas koji tome težimo. Muka je prikazana u potpunom odsustvu crnila - na ljubičastoj podlozi s puno dodanih drugih boja. Nježnim i gustim potezićima kista lice i gornji dio prsiju titraju na sve moguće načine životne težine, trpljenja, patnje i nevolje. I baš kako je muka usamljena u svakom pojedincu, tako je i na ovom zidu usamljena – nema drugih umjetnina uz nju. Definira pravac istok – zapad, svojevrsni decumanus.
(Ni)je slučajnost
U drugoj prostoriji je postav ugođen na isti način. Međutim, u drugoj prostoriji, slično kao i u Evanđelju po Marku metafizički, a ovdje doslovno fizički, iskaču dva važna emocionalna momenta.
Muka je suvereno ušla u prostor, zaposjela ga i kulminira skulpturama autorice Grenc. Na (opet) običnom komadu drva s neskrivenim svim osobitostima njegovog biljnog života prikazani su sin i njegova majka. Sin u fazi života kad su mu u području čeonog režnja mozga same brokve. Bespomoćna majka s pripadajućom aureolom od godova spustila je blagi pogled na njegovu muku, pa su likovi postavljeni u izložbi scenografski. Sve je prirodno teško osim njihovih očiju koje su kristalno jasno obojane i kristalno jasno komuniciraju svoje unutrašnje svjetove.
Kao i inače kod radova od Grenc, gledatelj se zapita kakva je to magična slučajnost idealno sretnog susreta komada drva i jedne umjetnice! Ili ipak nije slučajnost!? Od smrtnicima nedostižne percepcije, preko stvaralačke muke i umijeća prelaženja te muke konačni rezultat je da je drvo izraslo baš onako kako odgovara umjetnici, sa njenim znatnim ili neznatnim intervencijama, teško je prosuditi, i preraslo u portret Isusa i njegove majke Marije, u autentični odnos roditelja i odrasle osobe koja će tome roditelju uvijek biti dijete, bez obzira na dob osobe i njegovu ljudsku (ili božansku) misiju.
Izložba do 23. travnja
Drugi moment prikazan je na slici, pa je onda, logično, jedini postavljen na štafelaj. Prikazuje popuštanje nade koje prelazi u vapaj: „Oče moj, zašto si me ostavio?“ od Botteri.
Spomenuti izložbeni momenti su upravo bljeskovi iz pasije, dok preostali radovi prikazuju procese, radnje koje traju i koje su u Evanđelju podrobno opisane, kao što je recimo plitki reljef koji prikazuje molitvu u Getsemanskom vrtu od Grenc. Dakle, momenti su skulpturalno ubačeni, a procesi teku oslonjeni na zidove svojim dobro poznatim biblijskim redoslijedom i sučeljavaju se u osima. Opisano uspostavljanje osi i izdvajanje momenata je u organskom prostoru mišljenom za svjetovno stvorilo potpuno nepredviđene simetrije i dominantne silnice izuzetno sakralnoga i intimnoga.
Propja se vridi poć prošetat po gradu jer se ima di i zašto zastat - pogledat sveljudsku, svakodnevnu, svoju muku u umjetničkom zrcalu sve do 23. 4., bilo koji dan osim ponediljka od devet ujutro do pet popodne.
