Sezona trešanja je već pri kraju, a one osim što su ukusne i daju nam osvježavajući užitak, imaju i ljekovita svojstva. Svjedoci smo u nekoliko zadnjih godina ogromnom porastu cijene za kilogram trešanja, što je stavlja na listu najskupljeg i za većinu građana nedostižnog voća. Cijena od 10 do 12 eura za kilogram trešanja potvrđuje ovu našu tezu, a zašto je to tako, pitali smo dr.sc. Miru Radunić sa Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša Split.
Trešnje - nekad i sad
Stanovništvo na području Kaštela i Omiškog zaleđa (Tugare, Gata, Naklice, Kostanje, Slime, Kučiće) nekada je većim dijelom živjelo od uzgoja i proizvodnje trešanja. Samo u Kaštel Lukšiću, davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća proizvodilo se preko 20 vagona, a sve trešnje ubrane u Omiškom zaleđu, izvozile su se za Njemačko tržište. Bila je, da tako kažemo, 'pomama' za našim domaćim trešnjama, priča nam Mira.
Uzgajale su se domaće sorte kako ih mi zovemo iako njihovo porijeklo nije utvrđeno, a neke od njih su vjerojatno donesene na naša područja u vrijeme Austro-ugarske. To su sorte Gomilička, Stonska, Kaštelanka, Trgovčuša, Roža, Bilica, Cvitulja, Crnica, Tugarka, Vladina. Karakteristike ovih sorata su što ne dozrijevaju ujednačeno pa je potrebno berbu obavljati u više navrata, plodovi su mekaniji, teže ih je čuvati i nisu pogodne za transport. Iznimku čine sorte kasnijeg dozrijevanja Trgovčuša, Tugarka i Vladina, koje imaju krupne i tvrde plodove. Trešnja se uzgajala na podlozi rašeljka (Prunus mahaleb L.) na kojoj su se razvila jako bujna i visoka stabla. Neujednačeno dozrijevanje i visoka stabla značajno usporavaju berbu pa proizvodnju čine skupom i nerentabilnom.
Urbanizacija Kaštela i nastanak štetnika
Danas na području Kaštela sve je manje stabala trešanja što je u prvom redu rezultat urbanizacije prostora. Sve manji broj ljudi se bavi poljoprivredom te imamo dosta zapuštenih površina, polusuhih i suhih stabala koji su izvor zaraze za bolesti i štetnike, a najviše štetnika žilogriza. Ličinke ovog štetnika buše korijenje trešnje i hrane se njime, a posljedica toga je postepeno sušenje stabala. Takova stabla su izvor zaraze za zdrava i novo posađena stabla pa bi ih trebalo opiliti, iskrčiti i zapaliti. Druga važna stvar je što današnja proizvodnja trešnje ne može opstati na starim tehnologijama, jer bez primjene zaštita od bolesti i štetnika, gnojidba ni rezidba nema ni redovite i obilne rodnosti.
Prednosti koje nam nose nove sorte
''Prije smo imali dvije do tri glavne sorte i berba je trajala od 15 do 20 dana. Danas imamo na desetke novih sorti, i berba traje od početka svibnja do kraja lipnja. Nove sorte odlikuju se redovitim i obilnim urodom, krupnijim plodovima veće tvrdoće i bolje obojenosti. Plodovi mogu ostati na stablu dok svi ne dozriju pa nema prebiranja. Stabla su manje bujnosti te zahtijevaju manje penjanja što ubrzava berbu tj., povećava učinak. Nove sorte dobro podnose transport, a u zemljama koje imaju razvijeno trešnjarstvo imaju sortirnice, pakirnice, skladišta i hladnjače, gdje se trešnje mogu čuvati do tri tjedna'', priča nam.
Visoka cijena trešanja
Kako nam pojašnjava dr.sc. Radunić na cijenu trešanja utječu mnogi čimbenici, a jedan od njih je nedostatak stabala trešanja. Betonizacija, pojava bolesti i štetnika, 'neisplativost' poljoprivrede, nedostatak radne snage u berbi, visoke cijene gnojiva i sredstava za zaštitu bilja i sl. sve to je utjecalo na visoku cijenu. Današnji uzgoj trešnje zahtjeva veći angažman oko uzgoja, a time i veće troškove ulaganja. Samo uz pravilno i redovito provođenje agrotehničkih mjera moguće je uzgojiti kvalitetnu trešnju. Berba je spora i jako skupa i čini 40 do 50% ukupnog troška ulaganja. Ali kad pogledamo u današnje vrijeme ni jedno voće nema razumnu cijenu. Kad povučeno paralelu između kilograma breskvi koje koštaju 3 do 5 eura i kilograma trešanja koje koštaju 10 do 12 eura, ako govorimo o berbi, shvatit ćemo da je, apsolutno, puno lakše ubrati kilogram breskvi nego kilogram trešanja, što potvrđuje tezu o skupoj berbi.
Jako važna stavka, koja remeti urod trešnje je vruće proljeće. U vrijeme cvatnje trešnje, a posebno kasnih sorata sve je češća pojava jako visokih temperatura koje u pravilu ''sprže'' cvijet i ne dođe do zametanja plodova. Sve napučuje na to da je u obalnom dijelu najsigurnije uzgajati sorte ranijeg dozrijevanja, a koje su manje izložene temperaturnom stresu te dozrijevaju ranije i postižu veću cijenu. U posljednjih 10 - ak godina uzgoj trešnje sve više se širi prema Dalmatinskoj zagori gdje danas imamo veći broj ozbiljnih proizvođača. Berba trešnje u tom području započinje kada u obalnom dijelu završi pa se vrijeme pojave svježe trešnje na tržištu produžuje.
Što je potrebno učiniti kako bi spasili postojeća stabla trešnje?
''Ako imamo trešnju u vrtu ili polju koja nam baš nešto ne daje ploda najčešće znači da joj nedostaje oprašivač jer trešnja nije samooplodna voćna vrsta. Treba imati najmanje dva stabla trešnje sa dvije različite sorte koje su međusobno kompatibilne u oprašivanju. Ako nemate mjesta za posaditi dva stabla onda možete precijepiti jednu granu na stablu sa drugom sortom koja služi kao oprašivač. Druga opcija je da se u stablo učvrste boce s vodom te se u njih stavi voda i svježe ubrane grane oprašivača. Pčele će pri obilasku prenositi polen.
Nekad se trešnja nije ni prskala protiv bolesti i štetnika ni rezala. Smatralo se kako će se na taj način osušiti. To nije točno. Ono što treba znati je da rezidbom osiguravamo obnovu rodnih grana, veću lisnu masu, a time i više krupnijih plodova. Trešnja je osjetljiva na rezidbu debljih (starih) grana u vrijeme zimskog mirovanja pa se rezidba tih istih grana provodi u jesenskom razdoblju (druga polovica rujna i prva polovica listopada), dok se u ljetnom razdoblju (nakon berbe) provodi zelena rezidba kojom se odstranjuju mladi ovogodišnji izbojci koji rastu u unutrašnjost krošnje. Zaštitom od bolesti i štetnika održavamo stablo zdravim i zajedno s gnojidbom u dobroj kondiciji. Sve su to preduvjeti koje trešnja mora imati da bi nas nagradila slasnim plodovima.
Najčešći štetnici su lisne uši i žilogriz. Odrasli štetnik žilogriza spušta se u tlo, odlaže jaja iz kojih se razviju ličinke ''crvi'' koji se ubušuju u korijen, hrane se njime, a stablo se postepeno suši. Odrasli štetnik se hrani peteljkom lista. Jako teško ga je suzbiti, potrebno je skupljati i uništavati odrasle štetnike, prskati cijelo stablo ili deponirati zemljišne insekticide oko samog debla. Ljudi često koriste frezu za obradu tla oko stabala što je pogrešno jer trešnja ima jako plitke korijene, a na taj način otvorimo rane na žilnom sustavu što je idealno za ubušivanje žilogriza. S novim sortama su došle i neke nove bolesti, a te sorte su i mnogo osjetljivije. One su pogodne za suvremenu proizvodnju i samo na takav način mogu dati kvalitetu. Za osobne potrebe jednog kućanstva vjerujem kako bi bilo unosnije spasiti postojeća domaća stabla. Očuvanjem starih sorata čuvamo svoju tradiciju i bioraznolikost'', zaključila je Radunić.