Jučer smo vam donijeli dio slavne prošlosti neretvanskog niželigaša, dotakli smo se utakmice s Hajdukom, koju su fanatični navijači sami klubu priskrbili, dok ćemo vam danas donijeti priču o najboljoj generaciji iz osamdesetih, kada ni moćni Hajduk ni virtuozi iz Veleža nisu u Opuzenu mogli do bodova.
Generacija koja je s Hajdukom i Veležom osamdesetih igrala neriješeno dugo će se pamtiti.
Generacija predvođena kapetanom Suljom i trenerom Dukom, kojoj su okosnica bili: Božo Sršen, Mijo Jerković, Ante Vlahović, Ante Ljubičić, Joško Popović, Ruđelo Vučković, Senko Glavinić, Boro Prskalo, Meho Jelin, Lovre Kurtela i još dvoje ili troje rezervnih igrača je bila strah i trepet tadašnjih niželigaških terena. O njihovoj snazi govori i činjenica da su igrali s Hajdukom i Veležom neriješeno, mada su tadašnji jugoslavenski prvoligaši došli u punom sastavu.
“Kada smo dogovarali pripremnu s Veležom ja sam pamtio što sam svojim igračima kazao prije nekog vremena kada smo s istim klubom odmjerili snage. Misleći da će nas štedjeti, ja naredim svojim igračima da igraju bez faula, budući igrači Veleža žive od nogometa i ne bi li im tom uputom spasio vrijedne noge. Umjesto da su nas poštedjeli, oni nama utrpaju, sramota me kazati koliko. I dolaze oni opet k nama, a ja svojim igračima samo mignem i napomenem da igraju kako i inače. Nisu se mostarske zvijezde dobro provele. Tako je bilo i s Hajdukom. Na kraju su se iz Hajduka žalili da smo smanjili teren, kako bismo stajali gušće. I uhvatimo mi njih poslije utakmice, i s metrom premjerimo od kornera do kornera. Kada su vidjeli da je teren regularan nije im preostalo ništa nego profeštati s nama i priznati nam zasluženi remi. No, kad si me uhvatio da se prisjećam najbolje momčadi i pojedinaca, obavezno uz moga Joška, kojeg smo već podcrtali naglasi još trojicu: Zorana Sliškovića - koji mi je završio u Željezničaru, Roberta Mioča- koji je igrao u Čeliku iz Zenice i Ruđela Vučkovića, koji je igrao i za Neretvu i za Hajduka. Mogao je meni doći Hajduk s najjačim sastavom, u kojem su bili Primorac, Rožić, Adamović i drugi, ali ja sam znao, ako igramo svoju igru da nam nema poraza.” ponosan je Duka.
I makar svi o Ruđelu Vučkoviću u neretvanskom kraju pričaju laude on sam o sebi i svojim nogometnim danima daje riječi na kapaljku. Ali smo ga ipak nagovorili da nam kaže riječ ili dvije: “Ja vam o sebi ne volim pričati, mada me lijepe uspomene vežu i za Hajduka i za Neretvu i moj Neretvanac. Ali, eto, kad ste baš uporni, da i ja kažen dvije anegdote i to one koje su našim navijačima uvijek na ustima. Naš bi vam se, da ga ovako uhvatite kao mene, vjerni navijač Boris Ilić - Borka i u snu sjetio kako smo jednom igrali protiv Zmaja. Idem ja po krilu i nabacujem Popoviću a on zabija, i to u maniri lige petice. Gol čist kao suza. I sudac Andrija Pivčević svira zaleđe. I pitaju ga kasnije zašto nas se pokralo, a on slaže da mu se opsovalo majku... Od tada, kada bi nama taj sudio, nije bilo sekunde da mu naši navijači ne bi spomenuli majku. Isto tako, Borka se voli prisjetiti kada smo igrali protiv jedne crnogorske ekipe. Zapričali se stoper i ja. I netko zavalja dobru loptu meni u for, ja se zatrčim i zabijem. Dere se trener na jadnog momka, da što me nije ispratio, a on ni pet ni šest - “Što ću ga pratiti, ne bi da bi ga stigao”. Takvih anegdota ima pregršt, ja sam sada daleko od nogometa, makar sam dugo vremena pokušavao sa Suljom uspostaviti veteransku momčad. Nešto smo se i skupljali, ali bez novaca danas ne ide ništa.”
Klub kroz suradnju s Hajdukom i Širokim Brijegom stvara stabilnog trećeligaša, koji bi bio respektabilan takmac ako se ostvare planovi o jedinstvenoj trećoj ligi.
I mada bismo mogli ovakvih povijesnih ćehlica zapisati još bezbroj, posvetit ćemo se, za kraj, Neretvančevoj sadašnjosti.
Neretvanski Tito Kirigin, alfa i omega kluba, je već dvije godine, Kristijan Soče. Budući je desetak godina u upravi, stručan je donijeti čitateljima sadašnjost kluba. Ovaj nekad perspektivan nogometaš, zamijenio je Damira Deaka i nastavio njegovu politiku stvaranja stabilnog kluba, koji će, u suradnji s dva prvoligaša biti poligon za stvaranje prvoligaških igrača, a kao takav i mamac za publiku.
“Ove smo sezone više nego uspješni, makar su nam tribine zbog korone prazne, vjerujem da je normalna situacija, da bi se za domaće utakmice tražila ulaznica više. Kad vam kažem da bih ruku stavio u vatru da će jedan od sedmorice naših mladaca koji počinju u prvoj postavi postati standardni prvotimci u našim prvoligašima, gledat ćete me u čudu. Ali Taslak, Džidić, Herceg, Stojčević, Marušić i Popić nama čine okosnicu momčadi. Tu su još naši juniori Tutavac, Moro i Barišić. Mi s njima nemamo straha za budućnost. Majstorija našega Marušića, koji je zabio u Vodicama je bila na svim portalima, zato se ne plašim da će naša mladost vratiti publiku na tribine, čim se situacija smiri.”
Kakva je suradnja s Hajdukom i kako to da surađujete sa Širokim Brijegom? Mnogi se dalmatinski klubovi žale na suradnju s upravom Hajduka a pouzdano znam da s druge strane, zbog svojih sitnih interesa, šalju igrače prema Dinamu i sestrinskoj mu Lokomotivi...
Suradnja s Hajdukom je odlična. Kada se dvije strane poštuju onda nema nikakvog problema. Ne bih ulazio u tu problematiku kako drugi klubovi s Hajdukom rade, ali za mene je potpisani ugovor svetinja i dok se god oni budu odnosili prema nama čestito, takav će odnos biti i s naše strane. Prvo se igrač ponudi Hajduku i Širokome, a onda ga može uzeti netko treći. Zato nama Hajduk pošalje opreme, stručno nas usavršava na seminarima i da nam perspektivne igrače na kaljenje, za koje se sam financijski pobrine. Tako da slobodno napišite da je suradnja s Hajdukom odlična. A kako smo došli do Širokog Brijega, to je priča nešto više od sedam godina stara. Tada su oni surađivali s GOŠK-om iz Gabele. Imali su dvojicu koju su trebali poslati na kaljenje. Ali je nastao nesporazum na relaciji ta dva kluba i mi smo ih preko tadašnjeg njihovog predsjednika Mije Jelića, uspjeli dovesti. Od tada, do dana današnjega, suradnja ide u pravcu obostrane koristi. Ponavljam, razvoj i afirmiranje mladih naš je cilj. Naglasio bih da smo u Stocu otkrili Katića, koji je preko nas i Belupa došao do Škotske. Nitko sretniji od mene kada se naša politika pokaže ovako uspješnom, onda mi, osim potvrde da valjano radimo, imamo i financijsku injekciju iz Fonda solidarnosti, u vidu postotka kod prelaska igrača.”
Možemo li se samo na trenutak maknuti od nogometnih tema? Izazvali ste međunarodni skandal kada ste pozvali radnike s Pelješkoga mosta?
“Sve je to na kraju ispalo simpatično. Znali smo ako ugostimo Kineze na našem derbiju da ćemo dobiti medijsku pažnju. Metkovci su se u svojim furbarijama malo zaigrali i nastao je interkontinentalni skandal” - kroz smijeh će predsjednik Soče.
“Dajte napišite da ni naši nisu njima znali ostati dužni. Naši su jedne godine na igralištu, pred derbi, zakopali kapsil na centru.” - nadodaje kapetan Suljo.
Trećeligaši na svome sportskome centru
“Nadamo se uskoro početi graditi sportski centar, na kojem ćemo gajiti moderan nogomet, uz mladu momčad, koju ćemo stvarati iz svoje Doline potpomognuti Hajdukom i Širokim, pa ako jednom zaživi taj projekt o jedinstvenoj trećoj ligi da smo spremni za takvo nešto.”
Na predsjednikove riječi o domaćim igračima se trener Duka samo prene i postavi nam svima pitanje: “Dajte, da čujem, kad je zadnji puta Hajduk bio prvak?”. I mi svi u glas ispalimo, sad već daleku godinu. A stari se lisac nasmije i kaže: “Istina, ali tada je okosnica igrača bila iz splitskog bazena i iz Dubrovačko-neretvanske županija, pa nabroji Popaja, Miladina, Andrića i Srnu...” S ovom ćemo pametnom ovu reportažu završiti, valjda će tko odgovoran iz Hajduka ovu poruku shvatiti.