NERETVANAC (1. dio) Nižerazredni div iz doline mandarina kojeg i Kinezi vole, makar Opuzenci ne znaju ni riječi mandarinskog

Ante Ajduk - Duka, Ante Sršen - Suljo i Ruđelo Vučković se u našoj reportaži, u dva nastavka, prisjećaju kako je to bilo nekada, dok nam predsjednik Kristijan Soče otkriva kako klub funkcionira danas.


Da smo kojim slučajem namjesto tipku “pošalji” zamijenili tipkom “izbriši”, dok smo ovu reportažu slali bespućima interneta, iz Opuzena prema Splitu, ono što je stajalo u tekstu bismo najlakše stavili pod jednu rečenicu: “Tuđi “čovik” nikad neće znati…”.


Jer kako opisati pored svog blještavila svjetskih i europskih nogometnih prvenstava, lige prvaka i europske lige postojanje nižerazrednog klupskog nogometa, u kojem se po snijegu, po blatnjavom terenu, po najvećoj kaljuži – ili s druge pak strane – po pasjem zvizdanu, igra za čast i ponos svome malome ili velikome mjestu i to sve za skromnu nagradu (često puta samo u vidu) okrijepe čajem u dotrajaloj svlačionici. I mada, vidjet ćete i u ovoj reportaži, danas sve više i više uprave klubova nastoje modernizirati i dignuti nižerazrednjake na više razine, u tim malim nogometnim sredinama još uvijek postoji onaj vic i romantika zbog koje nogomet i je ono što u svojoj biti je – najvažnija sporedna stvar na svijetu. Sportski su to kolektivi, u koje još nije (što ne znači da neće) ušao značajniji kapital, koji od nogometnih momčadi stvara “pinkfloidovsku” monotonu ciglu na nogometnom globusu, gdje svežanj novaca donosi prevagu, a financijska snaga zamjenjuje ljubav i strast. Stoga, da ne duljimo, vam donosimo reportažu koja pršti od uspomena, budući smo ovoga puta imali čast da nam naprave veliku radost i da nas u svojim prostorijama ugoste tri klupske legende i sadašnji predsjednik opuzenskog nogometnog (po svim gore navedenim parametrima koje nogomet još čine nogometom) diva Neretvanca.

Pod Dukinim vodstvom iz najnižeg ranga, i od “kante” za napucavanje, Opuzenci su preskočili, u pet godina, četiri natjecateljska ranga i postali respektabilan klub.

Trenera Antu Ajduka – Duku rijetko tko iz dalmatinskog i hercegovačkog nogometnog miljea neće poznavati. Zaslužni je to sportski pedagog kroz čiji su dril prošli, između ostalih, današnji reprezentativac Petković (kojeg se Duka spominje, u njegovim igračkim počecima, kao marljivog, upornog i za koga će naglasiti da je na treninge dolazio, iz obližnjeg Metkovića, stopirajući – budući da mu skromni otac nije imao auto), nekadašnji Hajdukovac Marin Ljubičić, Matej Rodin, Luka Menalo, ženska reprezentativka i članica Juventusa – Doris Bačić te mnogi i mnoge druge. Nekako se ne možemo oteti dojmu, da mu je od svih koje je stvorio, ipak najdraži njegov prvi uspjeli projekt – Joško Popović. Taj je stroj za golove Duka otkrio onomad, kad je spomenuti mladac imao petnaest godina. Iz obližnjeg ga je parka, na sablazan Joškova oca, od polja mandarina usmjerio prema nogometnim travnjacima, usadivši mu navike, koje su, uz urođeni talenat, dale trećeg strijelca HNL-a svih vremena.

“Sa 36 godina odlučim prekinuti igračku karijeru i posvetiti se trenerskoj, još se k tome pojavi mladić, koji je sa svojih petnaest pokazivao svu raskoš talenta i od kojeg sam znao da ću, ukoliko ga uzmem pod svoje, napraviti pravog igrača. Znao sam da ćemo, uz Joška i par momaka, od kojih ću svojim metodama rada stvoriti spartanski spremne prvotimce, koji će ginut jedni za druge, prošetati ovom našom regijom i doći do ranga u kojem će nas uprava moći realno financijski pratiti. Tako je i bilo, posložio sam klub tako da su treninzi postali obavezni, da se na gostovanja moralo ići, da su ručak i odmor prije utakmice nekakav standard. Mi smo u pet godina preskočili četiri natjecateljska ranga. Imali smo seriju od 42 utakmice bez poraza, a moj je golman Božo Sršen dugo držao rekord lige bez primljenog gola” – prisjeća se Duka.

Zaludili su tako Dukini prvotimci prostor puno širi od Doline Neretve, za današnje prilike nepojmljivo, ali na tribine bi se malog opuzenskog stadiona svaku domaću utakmicu tiskalo minimalno tisuću i pol do dvije tisuće ljudi. Znalo ih je na obližnja gostovanja pratiti po tri puna autobusa, a oni koji se ne bi uspili ukrcati na autobuse snalazili bi se kako umiju i znaju da dođu do stadiona na kojem igra njihov klub. Kada bi došla Neretva ili kakav zvučniji nogometni kolektiv, karata ne bi bilo ni za lijek, pa bi uprava, da spriječi nezadovoljne u pravljenju izgreda, jednostavno namignula osiguranju da sve zainteresirane pusti na stadion. Našli smo tako novinski izvještaj o gostovanju Hajduka, u kojem se navodi da se na tribine 1. veljače 1976. natiskalo 6000 duša, a da je Misto slavilo nekoliko dana prije, i unatoč visokom porazu, nekoliko dana poslije utakmice.

“Nema ti to što biti čudno. Znaš li da je Neretvanac – Neretva, drugi derbi u državi, iza neprikoslovenoga Hajduk – Dinamo? Po logici stvari trebao bi taj derbi biti koji prvoligaški, ali da nema Hajdukove Torcide, koja je brojna na svakoj utakmici, tu derbija ne bi ni bilo. Nama, na našem lokalnom derbiju, bude minimalno četiri tisuće ljudi, i makar sam daleko od prve momčadi jer je moja zanimacija i strast sada samo pomladak kluba, ja par dana prije dolaska Neretve ugasim telefon da me ne zivkaju u vezi karata. Bude tolika ludnica da neki moji prijatelji iz prvoligaških sredina to ne mogu vjerovati. A ovo u vezi Hajduka ti je posebne priča. Raspisala ti Slobodna nekakvu nagradnu igru u kojoj će tadašnji “Zonaš” čije mjesto skupi najveći broj kupona Slobodne, u jednom kratkom periodu, dobiti na dar gostovanje voljenoga Hajduka. Da ti sada idem pričati kako su naši navijači išli do Splita i znali pokupovati sva tiskana izdanja Slobodne – ne bi mi vjerovao. Cijelo se Misto bilo aktiviralo, staro i mlado je kupovalo Slobodnu i striglo kupone. Tada su naš klub pratile jake firme, pa je bilo novaca. Onda je bilo za očekivati da će cijelo Misto i brojni prijatelji sa strane nazočiti toj nogometnoj fešti. Ja sam tada bio na posudbi u Čeliku iz Čapljine a pod ugovorom s Veležom, ali se dobro spominjem utakmice.” – otkriva nam Duka smijući se.

Dolazak splitskog Hajduka – organizirani navijački poduhvat, iliti tuđi čovik nikad neće znati…

Hajduk – pod vodstvom Ivića osvaja dvije titule, moćan je i u europskom natjecanju te se odlučuje nagraditi jednog od 16 klubova koji igraju u tadašnjoj Dalmatiskoj ligi, popularno zvanoj “Zona”. Valja naglasiti da je tom nagradnom igrom Slobodna podizala svoju tiražu, te da su u konačnici prebrojali više od sto tisuća poslanih kupona. Nagradna igra je pozivala sve ljubitelje nižerazrednog nogometa, da se uhvate skupljanja kupona, u koje će uredno napisati za kojeg bi Zonaša dali svoj glas ne bi li isti ugostio splitske bijele. Anegdota vezanih za ovaj događaj ima bezbroj, ali ćemo, puštajući samo jednu od brojnih, u medijski eter, zapravo dati mig Knjazu i njegovim splitskim suradnicima Perišu i Sunari da ovu temu još bolje razrade i daju joj mjesta na malim ekranima. Mada su nakon drugog dana nagradne igre Opuzenci skupili tek jedan kupon, cijelo se mjesto udružilo i nekoliko puta odlazilo prema Splitu ne bi li kupili sve primjere Slobodne Dalmacije u kojoj su se krili toliko vrijedi kuponi. Jednom su čak donijeli u torbama 11 tisuća kupona a drugi put čak 32 tisuće. Kako se spominju naši sugovornici, zadatak je bio cijeloga mjesta izdvajati novce za novine, a najmlađi su bili zaduženi za rezidbu i ispunjavanje izrezanih kupona. Tako je, ne bi li se pobijedilo konkurente iz Runovića, cijelo mjesto sudjelovalo u udruženom navijačkom poduhvatu.

Rezultat u sjeni fantastične atmosfere

Ne treba napominjati kako su pred Hajdukom klecala koljena i u većim nogometnim sredinama od Opuzena, tako da rezultat od 6 prema nula u korist Hajduka ne začuđuje. Ono što začuđuje je podatak koji smo već naveli, da se toga 1. veljače 1976., na prvoj utakmici Hajdukovih priprema na malome stadionu Neretvanca natiskalo više od šest tisuća duša.

Jedan od onih koji su imali čast da zaigraju protiv Hajduka je bio Ante Sršen zvani Suljo. Svaki klub ima svoga kapetana, ono što je Frane Matošić Hajduku, što je Totti bio Romi ili Rato Tvrdić Žutima to je Ante u Neretvancu. Čovjek koji je odigrao više od petsto utakmica za voljeni klub i koji je dugo nosio titulu najboljega. Mada je ponuda za otići bilo, Ante je cijelu svoju nogometnu karijeru odigrao za Neretvanac.

“Nije se meni s Trna, seoskom djetetu bilo lako nametnuti u Opuzenu. Bilo je zadirkivanja i podmetanja nogu, ali sam svojim radom zaslužio kapetansku traku i čast. Makar, kad ne bi išlo znala bi gradska publika psovati mi majku slivanjsku ili donjansku. Ali za mene drugoga kluba nije bilo. Ja sam čovjek od buća, nogometa, puške, lova i mora. I danas ćeš me vidjeti s ostima na Ušću, meni nikakvi novci nisu mogli zamijeniti ambijent u kojem živim da bih zbog njih napustio svoga Neretvanca. Radio sam nešto i kao glavni i pomoćni trener pa sam se skroz maknuo iz nogometa i posvetio bućanju. I tu sam postigao značajnih rezultata. Ali daj da ti se vratim na tu utakmicu s Hajdukom pa da vidiš koja je strast tada nas gonila. Na tu sam utakmicu doslovno pobjegao iz Benkovca, gdje sam tada služio vojsku. Sjećam se kao danas. Zamolim ja nadređenoga Makedonca Stojanovskoga da me pusti jer igramo s Hajdukom. On ni čuti. U meni se odmah prelomilo, ako me nećeš pustiti, ja ću pobjeći pa kako mi bude kad me uhvate. Tako sam i napravio, jedan moj prijatelj, igrač Velebita mi je dao motor da se prebacim do Zadra, došao sam na kolodvor i ukrcao se u prvi autobus za Opuzen. Vozač je vidio da se krijem i da nešto nije kako treba biti, ali kako sam mu pošteno ispričao o čemu se radi i kako je i sam bio naš Hajdukovac – skrio me kod presjedanja u Splitu i sigurno dovezao do Opuzena. A tamo cijela ludnica, tko je od vojske smio doći i uzeti me prije utakmice, ionako je falilo malo da nastane kaos.” – sa suzama radosnicama se prisjeća veliki kapetan.

“O tim nogometnim danima bih ti mogao satima, o predsjedniku Ljubiši Kapoviću, o trenerima i suigračima, ali daj zapiši ovu anegdotu da čitatelji znaju koja je tada ratnička bitka na svim frontovima bila niža liga. Igramo mi protiv Kistanja doma, damo im dobroga degeneka i glatko ih dobijemo. I sad treba kod njih na uzvrat. Moj suigrač Ante Vlahović se tada iskazao što kroz igru, što kroz faulove. Nema toga, iz redova Kistanja, koji zbog njega nije pomodrio. I kao za vraga, on se ozlijedi i ne ide na put. I namjesto njega uskoči momak, plav kao on i njegove građe. Ne trebam ti kazivati da su ovi od njega napravili invalida, odmah u prvih desetak minuta. Ali to nije sve, zabiju oni gol i mi pred kraj izjednačimo. Kad je nastala graja i vika… Nas igrače nisu dirali, ali su sucima dali dobra degeneka. I mi se već otuširali, kad dolazi delegat u svlačionicu i kazuje nam da idemo potpisati zapisnik, u kojem smo izgubili 1:0, jer će inače staviti da smo mi napravili prekid i kaznit će nam 4 najbolja igrača dugom zabranom igranja. Tako smo, ni krivi ni dužni, da spasimo svoje i sudačke glave, potpisali poraz, makar smo cijelu utakmicu bili bolji. Spomeni, više zbog šale, nego zbog ičega drugoga, da je sudac utakmice bio tvoj Splićanin Pivčević.”

Kapetan Suljo će nam u drugom nastavku ove reportaže otkriti kako su se nosili s Veležom i Hajdukom kada ih je preuzeo u svoj dril trener Duka, dok će nam, jedan od najboljih iz te generacije – Ruđelo Vučković odati kako je preko Neretve i Hajduka završio u najboljoj genereciji Neretvanca. I za kraj će nam sadašnji predsjednik pobliže opisati trenutno stanje u klubu, suradnju sa Hajdukom i Širokim Brijegom te kako su gostujući navijači izazvali internacionalni incident, uvrijedivši na tribinama opuzenske goste iz Kine.

Moja reakcija na članak je...
Vau
19
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime