Svi smo u šoku. Ovo je pretužno. Jadni ljudi su pobjegli od rata i sad su ovako nastradali na izletu, kad su nakratko htjeli zaboraviti sve strahote koje su im se dogodile, kroz suze za 24 sata priča poznanica ukrajinskih obitelji koje su stradale u stravičnoj nesreći u Veneciji u utorak navečer.
Živjeli su u Korenici, točnije u Hotelu Macola, gdje su nastanjeni brojni Ukrajinci bježeći od rata. Obitelj je tamo stigla krajem svibnja, a pobjegli su iz Hersona, razorenog u napadima. Da se barem malo odmore i skrenu misli od ratom zahvaćene domovine, obitelji su se u ponedjeljak uputile na trodnevni izlet u Italiju. Otišli su s dva auta, odsjeli su u kampu Hu u Magheri i autobusom otišli na izlet u Veneciju. Nažalost, u večernjim satima, pri povratku u kamp, autobus je iznenada skrenuo, probio ogradu nadvožnjaka i pao 20-ak metara niže na drugu cestu.
Prevrnuo se i zapalio. Poginula je 21 osoba. Među njima trudna Splićanka (24) i petero Ukrajinaca koji su bili nastanjeni u Korenici. Iz jedne obitelji poginuli su djed Vasil Lomakin i unuka Darija Lomakina, a iz druge djed Serhij Bezkorovaini, baka Tetjana i unuka Anastasia Morozova. U nesreći su ozlijeđene i majke djevojčica te Darijin otac. Još se nalaze u talijanskim bolnicama.
- Strašno je to. Svi suosjećamo s njima. Ovdje su se dobro adaptirali i prihvaćeni su u zajednici. I sad ih je pogodila takva tragedija. Svima nam je jako teško - dodala je poznanica obitelji.
Duboko potresen strašnom tragedijom je i Andrei Ilkiv iz Ukrajine, koji pomaže u radu Crvenog križa i u komunikaciji izbjeglih obitelji. Kaže kako je gotovo svakodnevno bio s obiteljima, a pomagao im je u kontaktu s općinom, policijom, veleposlanstvom...
- Tuga prevelika. Te dvije obitelji su bile međusobno prijateljski povezane. U Korenicu su stigli iz Hersona. Bili su tu u hotelu s još 150 ljudi iz Ukrajine, a još stotinjak ljudi je smješteno u drvenim kućicama. U Korenici su se dobro adaptirali, djevojčice su krenule u školu, sve je krenulo na bolje. Očevi su se ovdje i zaposlili - tužno govori Andrei i nastavlja:
- Ovdje je ostao Anastasijin otac jer je morao raditi. Zaposlen je u općinskom komunalcu. Čuo sam se s njim kratko. Čovjek je izvan sebe od šoka. Prebolno je to. Od tuge ljudi u hotelu niti spavaju niti jedu. Svi tuguju. Neopisivo mi je žao što su tako nastradale, kao i njihovi djedovi i baka - kaže Andrei dodajući kako je u kontaktu s obiteljima i veleposlanstvom.
Dogovaraju gdje će i kako pokopati poginule. Ističe kako su majkama tek dan nakon nesreće rekli da su izgubile svoje djevojčice. Bol je prevelika.
- Djevojčice su bile najbolje prijateljice, kao i njihove majke. Bile su tako dobre i lijepe - priča nam i Olena Hladir, učiteljica ukrajinskog jezika u Korenici.
I ona je sama izbjegla iz ratom pogođene domovine. Poznati su joj strah, tuga i bol takvog stradavanja. Ali ni nju samu, kaže, ništa nije pripremilo na ovakav šok.
- Stalno su bile zajedno. Bile su vedre, vesele i pozitivne. Tko god ih je sreo, one bi mu dale dašak sreće i veselja. Djevojčice su stalno imale planove, kako za ovdje, tako i za povratak u Ukrajinu. Radile su sa mnom u grupi, s ostalom ukrajinskom djecom za koje pripremamo razne radionice. Izrađivali smo narukvice, razne ukrase, slikali i naše radove prodavali te skupljali pomoć za našu zemlju. Daria i Anastasia su same uspjele prikupiti 100 eura koje su poslale za ukrajinske vojnike - očiju punih suza govori Olena.
Više pročitajte ovdje.
