Ležim na trosjedu. Pijem jutarnju kavicu i čitam knjigu „Gnjev anđela“. Tu knjigu još sam u srednjoj školi pročitala, ali sada poslije trideset pet godina, sasvim drugačiji osjećaj čitanja Sheldonove knjige. Onda sam uživala u zapletu i raspletu, dok sada u svakoj napisanoj rečenici. Svakom opisu bilo osobe, događaja ili prostorije.
Neki blesavi dan, mrzim ove marčane bure, napušu mi glavu, paše nam svima mir. Nisam to ni promislila kad zazvoni mobitel, vidim Vedrana.
-Ko smeta?- dobacim Izetovu poznatu rečenicu.
-Mogla si doći na ručak?
-A što lipo spremaš, ne dižem se za neki pileći rižot.
-Evo, punim paprike.
-Pa kud ranije paprike, ne valja to ništa, nema tu ni P od paprike.
-Hoćeš ti doći ili nećeš?
-U koju uru su gotove?
Stigla sam na vrijeme, noseći veliku kukuruznu peku kao poklon, umjesto kave i keksi.
-Uđi, baš je došla susjeda. Poznaješ li Gordanu?- upita me pokazujući mi rukom prema vrhu stola gdje je sijedjela jedna izuzetno njegovana gospođa, kojoj nisam mogla odrediti godine. U sekundu sam je skenirala, nikako je ne mogu povezati sa Vedranom.
-Ne poznajem.
-Ni ja vas, ali puno sam čula sam za Dariju prijateljicu -glasom punim neke neopisive životne radosti, pružajući mi ruku, dobaci.
Cijeli život nas uče, da se ne priča dok se jede. To djeluje dok mater ima kontrolu, ali kada postanemo kvočke, sam majčin trud nestane u sekundi.
-Gordana, smijem li reći koliko je tvoj dragi mlađi od tebe?
Pogledam ja Vedranu u čudu misleći, što mene to zanima?
-Pa zašto ne, reci.
Nagne se prema meni, punih usta mljevenog mesa i riže jer nije mogla ni dovršiti zalogaj da mi ne reče.
-Ništa manje nego sedamnaest godina.
-Lipo bome, zato vi tako izgledate.
-Kako?
-Neodređenih godina, vidi se da ste dobro očuvani. Ima li koji momčić viška i za nas dvije?
Počele smo se uglas smijati, tako da je Vedrani ispalo zrno riže iz usta na stolnjak. Počela se izvinjavati, ali nije pričekala da pojede zalogaj pa je ispalo još jedno zrno.
-Vedrana, ugušit ćeš se, Gordana vidi kako djeluju mladići na našu prijateljicu.
-Ubojito- veselim pokretima prave gospođe zaključi. Ne znam kako da vam drugačije opišem njezine ugodne manire. Širila je oko sebe, radost, senzualnost, neopterećenost, a odjeća i frizura su bile na njoj takve da bi mnoge mlade cure zavidjele. Vidjelo se da je iza nje mnogo godina života, ali isto da trenutno uživa u svakoj minuti i nije opterećena velikim brojem bora na licu. Osjetila sam želju da udahnem te životne radosti i da je prenesem na sve ljude oko sebe.
-Cure moje- nastavi Gordana- ne možemo od muškarca tražiti da nam pruže radost, oni mogu samo uljepšati život. Ali prvo morate biti financijski neovisne, inače trebate sponzora. Vjerujte mi, puno ljepše je birati, nego biti izabrana.
-Jesi li tražila mlađega ili je slučajno došao?
-Muškarci mojih godina koji dobro izgledaju traže cure, a one nenjegovane i koji pričaju o bolesti ne želim ni ja. Zašto je čudno da je muškarac mlađi od žene? Mnoge žene su mlađe i do trideset godina, one su muškarcima trofej. Pa zašto i ja ne bih imala svoj trofej? Moj trofej je pravi bombončić.
-Vedrana, je li i ti voliš bombone?
-Kao mlada sam ih voljela, trebala bih se podsjetit.
-Gordana je li to skup sport?
-Mnogo jeftiniji nego teretana.
Osjetilo se u glasu ove prekrasne žene da nije mladi muškarac pored nje da bi pokazivala svoj trofej. Već je ona sama svoj životni trofej.
