Povjesničar Maslinara Željko Krnčević otkrio je u arhivima kako smo između dva svjetska rata jeftino izvozili kominu od koje su Talijani radili skupo maslinovo ulje.
Naglasimo kako se svaka povijest, pa tako i naša maslinarska, piše zahvaljujući marljivosti vrijednih stručnjaka i znanstvenika. Opet se koristim izuzetnim člankom kolegice Marije Benić Penave, koja je izučavajući mnoge izvore, ostavila u nasljedstvo i za daljnje proučavanje niz podataka i zanimljivosti o ustanovama, ljudima i zakonima, koji su utirali puteve modernog maslinarstva u našim krajevima. E, pa još jednom im svima zahvaljujemo.
Tako nam se i dan danas potvrđuje kako i nismo baš uvijek znali upravljati onim što imamo. U ovom slučaju kominom, o kojoj su tamo negdje 1920-ih donesene mnoge odluke i održani mnogi sastanci. A onda se na kraju ispostavilo da se glavnina komine otkupljivala po niskim cijenama.
Naime, uslijed zastarjele tehnologije proizvodnje u dalmatinskim mlinicama, komina bogata visokim udjelom maslinovog ulja, tretirana kao otpad, otkupljivana je jeftino u Italiju i ponovno korištena u proizvodnji maslinovog ulja. Takvo prerađeno i skupo ulje se uvozilo na tadašnje jugoslavensko tržište. Eto, nadajmo se da su to tempi pasati.
Ajmo redom. Dakle, radi zaštite i podizanja uljne industrije iz maslinove komine, Ministarstvo poljoprivrede i voda Kraljevine SHS razmatralo je potrebu uvođenja izvozne carine od osam zlatnih dinara na 100 kg maslinove komine u godini 1928. O pitanju uvođenja izvozne carine raspravljano je krajem prosinca 1927. u dvorani dubrovačke županije na Pločama.
Lukavi trgovci
Produkcija maslinove komine bila je izrazito nestabilna i, naravski, ovisna o urodu maslina. Primjerice, u 1924. od 1,402.320 stabala masline dobiveno 6,188.700 kg komina, 1925. od 1,377.866 stabala 835.100 kg komina, a 1926. od 1,379.033 stabala maslina 3,807.700 kg komina. Nadalje, povoljan omjer lire prema dinaru pojedinih godina ograničio je prodaju komina za preradu u Dubrovniku te ga usmjerio na izvoz u Italiju.
Postojala je velika razlika u kvaliteti komine iz običnih mlinica koje su sadržavale veći postotak ulja od onih iz motornih uljarnica. Međutim, kvalitetnija maslinova komina nije uvijek postizala višu cijenu dijelom zbog neupućenosti maslinara ali i lukavosti trgovaca koji su ponekad vrlo jeftino plaćali vrijednu sirovinu.
Odredbom nisu spriječene manipulacije spretnih trgovaca pri otkupu itekako vrijednih komina, odnosno sekundarnih uljanih plodova koji sadrže do 15% maslinova ulja, od seljaka neupućenih u njenu stvarnu vrijednost. Ni razmatrana zabrana izvoza, odnosno uvođenje izvozne carine od 8 dinara ili manje, ne bi poboljšala izglede jer bi neuko seljaštvo i dalje iznimno vrijednim maslinovim kominama hranilo svinje, dok bi trgovci umanjivali njegovu vrijednost spretno ih preprodavajući kao manje kvalitetne komine.
Nadalje, sami seljaci često su trgovali maslinovim kominama uz cijenu koja je varirala od 40 do 90 dinara za 100 kg, a ovisila je isključivo o rodnosti maslina. Razlog tomu je iskoristivost komina za prehranu stoke, i to uglavnom svinja, pa je tek manji dio prodavan Prvome dalmatinskome trgovačkom društvu koje je svoju početnu proizvodnju usmjerilo isključivo na produkciju ulja iz maslinovih komina. Zgrada tvornice za ekstrakciju ulja Prvoga dalmatinskoga trgovačkog društva izgrađena je 1924.
Preuzeto iz 46. broja časopisa Maslinar.
