Unutar Dioklecijanove palače nalazi se jedna od najneobičnijih građevina na svijetu – današnja Katedrala Uznesenja Blažene djevice Marije, u narodu poznatija kao katedrala sv. Dujma, nekadašnji mauzolej rimskog cara Dioklecijana. Malo je mjesta na svijetu gdje je povijesna ironija toliko snažna: čovjek koji je pokrenuo jedan od najvećih progona kršćana završio je bez vlastitog groba, dok je njegov monumentalni mauzolej pretvorena u crkvu posvećenu upravo kršćanskim mučenicima.
Na to je tijekom stručnog vodstva upozorio viši kustos Arheološkog muzeja u Splitu Nino Švonja, podsjetivši i na riječi pape Ivana Pavla II., koji je pri posjetu katedrali 1998. godine rekao: „Ovdje povijest nije šutjela“.
Tri reljefa na zvoniku pričaju priču o kršćanstvu u Splitu
Prije samog ulaza u katedralu pogled privlači monumentalni zvonik, građen od 13. do 16. stoljeća. Iako je danas jedan od simbola Splita, Švonja ističe kako se posebna pažnja mora posvetiti reljefima uz ulaz.
Na njima su prikazani prizori Navještenja, Kristova rođenja i simbolički prikaz Kristove žrtve kroz kalež. No posebno je važan reljef koji prikazuje trenutak kada sveti Petar šalje svetog Dujma u Salonu propovijedati kršćanstvo. Uz Dujma se nalazi i sveti Anastazije, prepoznatljiv po žrvnju oko vrata – simbolu njegova mučeništva jer je, prema predaji, upravo sa žrvnjem bačen u more.
Sarkofag kćeri hrvatsko-ugarskog kralja
Iznad ulaza u katedralu nalazi se i mali sarkofag u kojem su bile pokopane Katarina i Margarita, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.
Nakon provale Tatara u 13. stoljeću Bela IV. pobjegao je iz Zagreba prema Dalmaciji, sklanjajući se u Klis, Split i Trogir. Tijekom tog dramatičnog razdoblja dvije njegove kćeri umrle su u Splitu i bile pokopane upravo uz katedralu. Švonja je pritom naglasio koliko su ti grobovi važni za mađarsku povijest te kako bi Mađari dali „čuda“ da ih mogu vratiti u svoju zemlju.
Jedini sačuvani prikaz Dioklecijanova lica?
Unutrašnjost katedrale i danas čuva brojne dijelove izvornog rimskog mauzoleja – monumentalne niše, stupove i bogato ukrašene frizove.
Posebno je intrigantan reljef za koji se vjeruje da prikazuje samog Dioklecijana. Pretpostavlja se da je upravo zato što kasniji kršćani nisu prepoznali carev lik reljef ostao sačuvan. Da su znali koga prikazuje, vrlo vjerojatno bi bio uništen, kao i mnogi drugi tragovi rimskog cara nakon njegova pada u zaborav.
Uz Dioklecijanov lik nalazi se i prikaz njegove supruge Priske, o kojoj se danas zna vrlo malo, a njezini sigurni prikazi gotovo da nisu sačuvani.
Porfir iz razbijenog carevog groba?
Švonja je tijekom vodstva posebno upozorio na detalje propovjedaonice i stupova u katedrali. Na njima se nalaze dijelovi crvenog porfira, iznimno skupocjenog kamena rezerviranog za rimske careve.
Prema jednoj teoriji, upravo taj porfir potječe iz razbijenog Dioklecijanova sarkofaga. Nakon što je mauzolej pretvoren u crkvu, carev grob je uništen, a njegovi dijelovi navodno su ponovno iskorišteni u uređenju katedrale.
Novi oltar svetog Dujma i prizor smaknuća
Današnji oltar svetog Dujma izradio je 1767. godine poznati mletački kipar Giovanni Maria Morlaiter. Na oltaru se ističu dvije ženske skulpture koje pridržavaju škrinju u kojoj se čuvaju relikvije svetog Dujma – kosti i posmrtni ostaci zaštitnika Splita.
Poseban trenutak za vjernike i građane događa se svake godine 6. svibnja, uoči Sudamje, kada se skida metalna ploča iza koje se, kroz staklo, mogu vidjeti relikvije svetog Dujma, među njima lubanja i veće kosti sveca.
Zanimljivo je da je ta ploča nekoć imala dvije brave. Jedan ključ čuvao se u Kaptolu kod kanonika, dok se drugi nalazio u gradskoj upravi, pa nitko nije mogao samostalno otvoriti relikvijar bez zajedničkog dolaska crkvenih i gradskih predstavnika.
U donjem dijelu oltara, na antepediju, nalazi se i dojmljiv prikaz smaknuća svetog Dujma. Reljef je iznimno kvalitetno izveden u mramoru, a prikazuje trenutak mučeničke smrti splitskog zaštitnika – Dujam kleči, nagnut prema naprijed, čekajući smrtonosni udarac mačem.
Kapela Jurja Dalmatinca i remek-djela srednjeg vijeka
Posebnu vrijednost ima kapela svetog Anastazija koju je 1448. godine izradio Juraj Dalmatinac. Švonja ističe kako je riječ o jednom od najkvalitetnijih kiparskih djela u Dalmaciji, a posebno se izdvaja reljef Kristova bičevanja.
U katedrali se nalaze i oltar svetog Dujma te raskošna kapela koju je izradio Bonino iz Milana početkom 15. stoljeća.
Kasnije je katedrala proširena prema istoku kada je splitski nadbiskup Markantun de Dominis dao probiti istočni zid mauzoleja kako bi se dobio prostor za kor i nadbiskupsku katedru. Time je izvorni antički prostor trajno promijenjen.
Drvena katedrala i monumentalni svod
Povjesničari smatraju da je katedrala u srednjem vijeku imala drvene galerije koje su se protezale iznad današnjeg prostora.
Veliku pažnju privlači i bogato oslikani barokni svod koji je izradio Matej Ponzoni, brat splitskog nadbiskupa Sforze Ponzonija. Na svodu su prikazane scene iz Starog zavjeta, dok golema platna slikara Pietra Ferrarija prikazuju prizore iz života svetog Dujma – od dolaska u Salonu do mučeničke smrti.
Na krovu katedrale i danas se nalaze izvorne rimske tegule stare gotovo 1700 godina – još jedan dokaz koliko je splitska katedrala jedinstven spoj antičkog svijeta, srednjeg vijeka i suvremenog grada.
Posljednje počivališta
Današnji pod katedrale nalazi se iznad izvorne razine nekadašnjeg Dioklecijanova mauzoleja. Ispod današnjeg poda još uvijek se nalazi originalni antički pod mauzoleja, izrađen tehnikom slaganja raznobojnog kamena.
U samoj katedrali nalaze se grobnice brojnih poznatih Splićana, junaka i uglednika, među njima Petra Diškovića i Albertija, dok su u stražnjem dijelu smještene grobnice splitskih nadbiskupa.
Katedrala ujedno čuva i najvrjednije relikvije splitske Crkve – posmrtne ostatke svetog Dujma i svetog Anastazija, mučenika iz Salone i zaštitnika grada Splita.
Vrata Andrije Buvine i obnova zvonika
Jedno od najvećih blaga katedrale su drvena vrata majstora Andrije Buvine iz 13. stoljeća s 28 prizora Kristova života. Danas su tamna, ali nekada su bila oslikana i pozlaćena.
Zvonik katedrale (57 m) je najizvornija dalmatinska srednjovjekovna građevina započeta u 13. stoljeću. Zvonik je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće temeljito obnovljen i ponešto izmijenjen. Za vrijeme obnove zvonik je bio gotovo u cijelosti demontiran, a tada su se pronašli brojni vrijedni reljefi iz Salone, a dijelovi zvonika se čuvaju u nekoliko splitskih muzeja. Od materijala starog zvonik dobrim dijelom je izgrađen Tusculum u Saloni. Danas najveći udio zvonika čine "novi" kameni blokovi. Danas se stepenicama moguće popeti na vrh zvonika, s kojega se pruža spektakularni pogled na cijeli Split.
