Nada da ćemo u subotu na velikoj pozornici Eurosonga u Tel Avivu gledati našeg predstavnika Roka Blaževića, nažalost, nije se ostvarila jer Roko i skladba “The Dream” nisu osvojili dovoljno glasova za ulazak u finale.
Nastavlja se tako loš niz za hrvatske predstavnike na ovom prestižnom natjecanju na kojem smo prolazak u prvih pet zadnji put ostvarili 1999. kada je u Jeruzalemu Doris Dragović u finalu zauzela četvrto mjesto s pjesmom “Marija Magdalena”, koju je napisao bračni par Vjekoslava i Tonči Huljić.
Hrvatska je u finalu bila 2016. i 2017. godine kada su nas predstavljali Nina Kraljić, odnosno Jacques Houdek. Prije toga četiri se godine, od 2010. do 2013., nismo uspjeli kvalificirati, a 2014. i 2015. nismo ni sudjelovali.
Hrvatske u finalu nema, ali naši susjedi iz regije; Slovenija, Sjeverna Makedonija, Albanija i Srbija plasirali su se u finale. U čemu smo pogriješili ovaj put, što trebamo popraviti kako bismo Hrvatskoj vratili sjaj Eurosonga i u čemu su naši susjedi bili bolji pa su uspjeli ući u finale, Večernji list je pitao naše glazbenike koji su iskusili pobjedu na Eurosongu Rajka Dujmića i Emiliju Kokić te Kseniju Urličić, "mamu" Dore - hrvatskog izbora za Eurosong i glazbenog kritičara Hrvoja Horvata.
– Mi smo stilski bili konkretni. Mali Roko je odlično pjevao. Druge zemlje su također imale dobre pjesme i pjevače. Doduše, mislim da Eurosong više nije natjecanje pjesama i polako postaje Eurovideosong. Mladi su napredovali i vremena nisu ista, ali sve ćemo vidjeti tek u finalu! Ono što stoji jest da imamo bolju pjesmu od Srbije koja se uspjela plasirati u finale – komentirao je Rajko Dujmić čija je pjesma “Rock me baby” 1989. donijela pobjedu našem glazbenom sastavu Riva u kojem je tada pjevala i Emilija Kokić.
Emilija kaže da je Eurosong show od kojega gledatelj očekuje da ga “nahrani” na tri razine; prva su oči, zatim uši i duša, odnosno srce. Zbog čega smo ostali bez plasmana u finale, Emilija objašnjava ovako:
– Roko ima sjajan vokal, lijepo je otpjevao pjesmu, pjesma je vrlo korektna. Pretpostavljam, ne znam, ali pretpostavljam, da su glasači kaznili estetski dio. Odnosno, nedostajalo je to da vam nešto bude vizualno zanimljivo, novo, da probudi strast, da vas razveseli i iznenadi. To je taj scenski moment. Moje osobno mišljenje je da zlatna krila nisu bila privlačna. Nije mi bilo novo ni zanimljivo. Tri dečkića sa zlatnim krilima nisu ništa moderno – rekla je i nastavila:
– Mora se dogoditi spoj jednog, drugog i trećeg. Vizualno je iznimno važno jer to nije festival ni koncert na kojem slušate svog omiljenog pjevača pa da samo uživate u tim pjesmama. Eurosong je nepredvidiv, zahtijeva autentičnost. Postoje i mišljenja kako je natjecanje često namješteno te da ima manipulacije s glasovima, na to Emilija gleda ovako:
– Ja tvrdim da tako ljudi opravdavaju svoj neuspjeh. Zašto meni nije palo na pamet tako nešto tvrditi? Kad čovjek ima dobar rezultat, onda mu ne pada na pamet da kaže da nešto s festivalom nije u redu. Kad nešto ne prođe dobro, onda tražimo u koga bismo mogli uprijeti prstom.
Kako je to Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Albaniji i Sloveniji pošlo za rukom ove godine ući u finale, a nama ne, čime su to pridobili naklonost publike?
– Ja bih rekla da su autentični i stvarni. Ja se prošlogodišnje pobjednice Nette bojim i imam poriv pobjeći od nje jer me plaši, ali ona je takva – kroz smijeh će Emilija i dodaje:
– Ona je sto posto takva, tu nema fejkanja. Dođu primjerice rokeri koji imaju maske i odvale to što su imali - oni su sto posto takvi. Je li Roko sto posto čovjek koji nosi krila? – upitala se Emilija. Ksenija Urličić ne slaže se da smo podbacili na Eurosongu. Mišljenja je da je naša pjesma bila sjajna kao i interpretacija.
– Mislim da je sve bilo vrhunski i profesionalno osmišljeno. Hrvatska je imala peh što je nastupala u drugoj kvalifikacijskoj večeri, a tu je bila vrlo jaka konkurencija. Bilo je jako teško. Ispale su čak i države koje su nekad pobjeđivale. Da smo slučajno nastupali u prvoj kvalifikacijskoj večeri, Roko bi bez sumnje prošao. Nažalost, imali smo nesreću biti u drugoj večeri – kaže Ksenija koja je godinama bila na čelu naših delegacija koje su išle na Euroviziju.
– Razočarana sam ukusom Europe – kroz smijeh kaže i nastavlja:
– Bila sam vrlo žalosna. Čak više žalosna nego razočarana. Srbija i Slovenija plasirale su se u finale zato što su nastupale prve večeri. Da su nastupale u drugoj, sigurno ne bi ostvarile taj rezultat – uvjerena je Ksenija.
Glazbeni kritičar Hrvoje Horvat kaže kako je u našem slučaju ove godine možda presudilo što je pjesma bila preozbiljna.
– Na Eurosongu je bitno i biti simpatičan a ne samo vikati i pjevati visoke tonove i iskazivati tehničke moći pjevača. Eurosong ima drugačije postulate i često sasvim slučajne stvari odlučuju o pobjedniku – kaže Horvat, piše Večernji.hr.
