Hrvati vole spajati praznike s vikendom, to je općepoznata stvar. Nakon današnje konferencije za novinare na kojoj je Zdravko Mamić članove udruge Naš Hajduk počastio biranim rječnikom, šteta je da nakon Dana antifašističe borbe ne obilježimo Dan antiorjunaške i antiterorističke borbe. „Opasna grupa ljudi razara tkivo hrvatskog čovjeka.“ Da čovjek ne zna iz čijih je usta ova snažna konstrukcija izgmizala, rekao bi da se radi o eruditu i filantropu koji se bori za boljitak hrvatskoga nogometa. Ali tu priču valjda puši još samo šaka plaćenika i neorjunaški nastrojenih majmuna, neka mi majmuni uvredu oproste.
Jedno se Zdravku Mamiću mora priznati – osoba koja je sposobna izreći toliko nebuloza u tako kratkom vremenu zaslužuje titulu spin majstora. Dok se mi po milijunti put čudimo retorici rastrojenika kojemu moćničko-manipulatorski sat opasno otkucava, on uživa, nadajući se da ćemo sad svi (po uzoru na kapetana repke) oboljeti od kolektivne amnezije i zaboraviti zbog kolikih se novaca Dinamov savjetnik i dva reprezentativna dragulja nalaze pod povećalom USKOK-a. Ali nećemo. Naprotiv, neka se to ime valja po medijima kao po kaljuži koju je napravilo od hrvatskog nogometa, neka se puni pejorativnim značenjima i neka samo, makar i u ironiji, istakne: „I nikad neće biti mira dok Dinamo ne poklekne, valjda.“ Naš Hajduk, doduše, o Dinamu vodi računa kao i o lanjskom snijegu, al budući da Mamić voli sebe izjednačavati s Dinamom, ima u toj izjavi nešto. Da, čini se da Naš Hajduk neće stati na tome da pomete pred svojim vratima, nego će istom tom metlom opaliti po kostima sve one koji su doveli do toga da se momčadi ne boje protivnika nego sudaca i klupskih (po)moćnika, kao i one koji su od svetinje hrvatskog sporta, nogometne reprezentacije, iskreirali izlog za prodaju po kojemu se svi žele ispišati i pokazati što misle o takvu tretmanu sporta.
Gorespomenuti NH je, kaže Mamić, hrvatska Costa Nostra. Jedan Marić ne može normalno ni u Stobreč, ni Mamić na sud u Split jer mu prijeti likvidacija od strane spomenutih, niti Janica može hodati Hrvatskom bez njihova blagoslova, niti reprezentacija može igrati u Splitu jer će oni nacrtati svastiku… Stvarno, kad se sve zbroji, malo im je rekao, orjunaši i teroristi je kompliment. Koristim ovu priliku da pozdravim sve orjunaše koji su radili i volontirali na projektu otkupa dionica Hajduka, kao i one koji se bave kilometarskim redovima za prodaju članskih iskaznica i pretplata. Neki od njih su, kao pravi antihrvati, i jučer crnčili u Odjelu za članstvo, a kad uz sve to stignu prijetiti odmazdom Mamiću, crtati svastike i „razarati tkivo hrvatskog čovjeka“, stvarno ne znam.
Šalu na stranu, ne treba biti doktor retorike i neverbalne komunikacije da uočite da se neke duboko ukorijenjene stolice tresu. Ako je Naš Hajduk razlog nečijega straha i trepeta, sve zlo u tome bilo. Kamo sreće da se svaki samoustoličeni vlastodržac u Hrvatskoj nekoga panično boji. Možda bi tada prestali šutati čitavu državu, pa i sport, kao konzervu. Ako će se promjene i boljitak temeljiti na paranoji i panici – neka bude! Naš Hajduk je ovim istupom dobio neočekivanu reklamu nakon koje bi se i neodlučni trebali upitati: čekaj, ako ih ovaj pljuje, je li moguće da stvarno rade nešto opasno dobro? Možda ne bi bilo loše da mu kao vjernom promotoru rada hajdučke obitelji odvoje onu jednu krasnu zahvalnicu s kutijicom i monografijom… Kako je krenulo, još će ispasti da je Mamić, uz sve svoje zalaganje, od Splita i okolice dobio samo jedan Begin šamar i jednu bračku šaku u glavu, što je zbilja presedan. A mi nećemo dopustiti da još uvijek aktualno suđenje postane zaboravljeni slučaj. Nije nas sve Mamić učio kako se sjedi, jede, a bogme ni kako se pamti. Pa vrati.