Na današnji dan 2013. godine umro je Đermano Ćićo Senjanović
Na današnji dan prisjećamo se Ćiće Senjanovića, splitskog novinara, satiričara, književnika i vječnog prvaka picigina, čija je riječ odzvanjala ulicama Splita i stupcima novinske satire. Senjanović nas je napustio na današnji dan, no njegov duh i nasmijana ironija i dalje žive u tekstovima koji su ostavili dubok trag u hrvatskom novinarstvu.
Rođen 1949. godine u Splitu, Ćićo je bio oličenje mediteranskog duha – britak, duhovit, pronicav. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u rodnom gradu, a potom je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Unatoč ekonomskoj naobrazbi, život ga je odveo na put novinarstva, gdje se istaknuo kao jedan od najprepoznatljivijih glasova hrvatske satire.
Senjanovićev izričaj u kojem je zafrkantski, a opet oštro, komentirao stvarnost
Senjanović je najveći dio karijere proveo u Slobodnoj Dalmaciji, gdje je uređivao humoristični podlistak Pomet. Kasnije je postao jedan od ključnih ljudi kultnog Feral Tribunea, satiričnog tjednika koji je u burnim vremenima devedesetih bio svjetionik slobodnog novinarstva, smijeha i oštrog komentara. Njegova sposobnost da humorom razgoliti društvene apsurde činila je svaki tekst ne samo zabavnim, već i prosvjetiteljskim.
Jedan od najpoznatijih doprinosa tom razdoblju bio je "Dorin dnevnik", legendarna kolumna koju je iz tjedna u tjedan objavljivao u Feralu. Nježna, sarkastična i neponovljiva – Dora je postala više od fiktivnog lika, postala je ogledalo društva. Uz Doru, čitatelji su s nestrpljenjem pratili i "Luminovu poštu", još jedan Senjanovićev izričaj u kojem je zafrkantski, a opet oštro, komentirao stvarnost.
Ćićo se iz Slobodne Dalmacije povukao iz principa – prosvjedovao je protiv odluke o preseljenju redakcije iz Splita u Dugopolje, držeći da simboli grada poput Svetog Duje, Hajduka i Slobodne Dalmacije moraju ostati u srcu grada. Bio je novinar koji nije štedio ni vlastitu redakciju kad bi se kompromitirala vrijednostima koje je zagovarao.
Mirovina nije utišala njegovu misao
Posljednje godine profesionalnog života proveo je u riječkom Novom listu, odakle se povukao u mirovinu početkom 2025. godine. No, mirovina nije utišala njegovu misao – u njegovim knjigama ostaje sačuvana istina koju je govorio kroz smijeh. Autor je više djela, među kojima se ističu Dorin dnevnik, roman US&A, te zbirke Vidi, vidi i Evo me u posteju.
Ovako je bosanskohercegovački i hrvatski književnik, novinar i publicist, Miljenko Jergović pisao o Đermanu Ćići Senjanoviću.
Prenosimo vam u cijelosti i autetičnosti:
Đermano Ćićo Senjanović nije mogao prihvatiti odluku uprave o preseljenju Slobodne Dalmacije iz Splita u Dugopolje, pa je u znak protesta morao otići iz novina. Tačnije rečeno, nije mogao prihvatiti da ga se to preseljenje ne tiče, da to nije njegova stvar, jer da Slobodna Dalmacija nisu njegove novine. Srećom, postojao je Novi list, pa Ćićo Senjanović na pragu šezdesete nije završio na ulici. Godinama kasnije, prestat će, iz protesta, pisati kolumnu Stent by Stent za Novi list, i objavljivat će dalje samo minirubriku Ajme meni, ne dužu od dvije rečenice. Srećom, uto mu je stigla mirovina, koju je zaslužio sa 1. siječnjem 2013. Posljednje Ajme meni izašlo je u novogodišnjem dvobroju Novoga lista. Ako mi se netko javi, nastavit ću pisati i besplatno, rekao je u sms poruci. Nitko mu se nije javio.
Nekoliko godina prije odlaska iz Slobodne Dalmacije, otišao je iz Feral Tribunea, tjednika za koji se ovih dana spominje da ga je suosnivao. Otamo je, između ostaloga, ispraćan uvredom da je policijski doušnik. Srećom, postojala je Slobodna Dalmacija, pa Ćićo Senjanović ni tada nije završio na ulici… Reklo bi se, dakle, da je u novinarskoj karijeri ovaj čovjek baš imao sreće. Novine iz kojih je odlazio više nikad ne bi uzimao u ruke. Ali svaki put bilo bi kasno, jer je srcem bio plaćen gubitak nečega što mu, zapravo, nikada nije ni pripadalo. Ćićo Senjanović bio je vrlo odan čovjek i nije mogao vjerovati da mu ne pripada ono čemu se dušom predavao: Slobodna Dalmacija, Feral, Split, SDP…
Bio je ekonomist, radio je na carini, fini kancelarijski posao. Tako je bilo sve do pred rat, a moglo je i dalje ostati tako. Rođen u obitelji narodnoga heroja, po kojem je dobio ime i po kojem se zvala jedna splitska osnovna škola, odrastao je i školovao se u Zagrebu. Perfektno je kajkao, promijenio bi intonaciju i držanje, drukčiji bi mu bio izraz lica, drukčiji mot, i vidjelo bi se tada da je mogao zauvijek ostati Zagrepčanin, ne bi mu ništa falilo, i bio bi isti čovjek. Mogao je i u Zagrebu raditi na carini, fini kancelarijski posao, i biti jedan vrlo duhovit i šarmantan ekonomist, s raskošnim repertoarom anegdota i sjećanja na zagrebačke šezdesete. Igrao bi tenis na terenima na Šalati, a za ljetnih bi dana na Jarunu izmislio jedan posve novi zagrebački sport – picigin. I sve bi, zapravo, bilo po srce zdravije.
Ćićo Senjanović živio je izrazito zdravim životom. Nije pušio ni pio, u hrani je bio umjeren, nije se na njega ni u zrelijim godinama uhvatilo ni grama sala. Bavio se sportom, spavao i odmarao se taman koliko treba, imao blagu obitelj, koja ga je voljela i čuvala. U svemu je, pa čak i u radu, Ćićo bio umjeren, osim u jednome: bio je krajnje neumjeren u svojim uvjerenjima. Iako raskošno duhovit, s mnogo obuzimajućih životnih interesa i s vjernim, uglavnom anonimnim prijateljima, koji su ga voljeli i s kojima se umio družiti, njemu je stalno trebala neka grupa ljudi s kojom bi on popravljao ovaj naopaki svijet. Trebala mu je redakcija, ustrojena kao omladinska radna brigada, trebala mu je partija, čiji će se članovi boriti za jednakost, pravdu i poštenje, i za one najslabije, nesretne i obespravljene. A stalno mu se događalo da u brigadi i u redakciji on bude jedini vjernik. Ljudi lako zamrze one koji istinski vjeruju. I svojom im mržnjom nasjednu na srce. Ni od čega srce tako ne stradava kao od mržnje. Ako ne od vlastite, onda od tuđe.
Ćićo Senjanović volio je nasmijati ljude. To ga je usrećivalo. I volio je novinare koji dobro pišu: nije sebe vidio među njima. Drago mu je bilo sebe gledati kao Smojinog malog, kao Sancha Panzu velikome bardu. A kada je, stjecajem okolnosti, zašao među pisce, insistirao je na tome da je on tu samo gost, da nema talenta ni snage da bude pravi pisac. Prvu promociju imao je u splitskoj knjižnici, nakon izlaska “Dorinog dnevnika”. Sjeo je u posljednji red publike i pravio se da ga nema. Slušao je što govorim o njegovoj knjizi i bilo mu je drago, ali to nije doživljavao kao moj govor o književnosti, nego kao niz lijepih i kurtoaznih komplimenata. Kasnije se, s godinama, oslobodio, pa bi znao do dugo u noć zabavljati publiku, na nastupima u Zagrebu, Rijeci, Puli, Osijeku, Beogradu, Novom Sadu…
Njegovi apsurdistički tekstovi, lažna novinska križaljka, kombiniranje avangardističke i eksperimentalne proze i pučkih viceva, pa njegove lažne televizijske kolumne, a ustvari intimni dnevnik što ga je vodio iz tjedna u tjedan, bili su vrlo čitani u svim novinama iz kojih je potjeran. Nitko tko ga je zaposlio nije zbog toga ostao na financijskoj šteti, niti je takve štete imao onaj tko mu je izdavao knjige. Kao i svaki dobar vjernik, Ćićo nije pomišljao da bi mogao naplatiti svoja uvjerenja.
Od književnosti imao je ove koristi: dobio je jednom boravišnu stipendiju u Americi, u Ledig Houseu, negdje blizu Istočne obale. Ta dva, ili možda tri mjeseca iskoristio je da napiše knjigu izmišljenih razgovora sa Smojom, koji je tada već bio mrtav. Bila je to vrlo tužna knjiga. Općenito, kao i svi dobri humoristi, Ćićo je umio pisati vrlo tužnu prozu, tako da mi se danas čini kako su njegove najbolje priče one uz koje se dobro plakalo. Napisao je tako i niz izvanrednih proza o očevom odlasku, o seniliji i o umiranju. Čini mi se da je to bilo nedavno.
Ćićo Senjanović pokušao se tvrdoglavošću izboriti protiv svih razloga srca. Razočaran SDP-om tako je krenuo otvoreno podržavati Keruma. Istina, u to vrijeme su Keruma ispotiha, recitirajući na otvaranju knjižara po njegovim trgovačkim centrima, podržavali skoro svi splitski pisci (izuzev Tomića, Galla, Dežulovića, i koga još?), ali Ćićo je Keruma hvalio kličući mu u čast po novinama, idući tako uz nos fetivim sugrađanima, lažnim i lažljivim ljevičarima, svim tim moralnim vertikalama, koje mu se i sad nad grobom uzdižu poput čempresa. Šteta što koju lijepu o Ćići Senjanoviću nisu stigli kazati dok je bio živ. Srcu pisca to bi dobro učinilo. Srcu velikoga pisca.
Čitam na portalu mobilne i fiksne telefonije da Split bez Ćiće Senjanovića neće biti isti grad. I sve mi se čini da je to stara vijest, od prije pet, deset ili petnaest godina. Ćiće odavno nije bilo u Splitu, nije se spuštao na rivu. Nije volio da mu dobacuju. Nije šetao Marmontovom, nije ga bilo na Marjanu, nije išao na Bačvice. Zbog srca je morao puno hodati, pa je pješačio tamo gdje je znao da ih neće sresti. Ćićo Senjanović umro je u Splitu, u progonstvu.
