Na današnji dan, 1. svibnja 1927., u Zagrebu je rođen Bernard Vukas, prema mišljenju mnogih, najbolji igrač Hajduka svih vremena.
Pokojni Bajdo Vukas stigao je u Hajduk 1947. godine, nakon što je zamijećen tijekom gostovanja tadašnjeg NK Zagreb pored Plinare. Prvu utakmicu za „bijele“ odigrao je 5. srpnja iste godine u Mostaru, na proslavi Veleža. Bila je to prijateljska utakmica – i odmah je bio najbolji na terenu.
Ostatak je povijest. Hajdučka i velika.
Godine 1950. Hajduk osvaja prvu poslijeratnu titulu pobijedivši Crvenu zvezdu, uz golove upravo Vukasa i Brokete. Bila je to legendarna utakmica odigrana 28. listopada, na kojoj je rođena Torcida. Prema riječima njegova prijatelja, pokojnog Ante Dorića – jednog od osnivača Torcide i velikog čuvara sjećanja na Vukasa – upravo je Bajdo donio iz Brazila, gdje je te godine igrao na Svjetskom prvenstvu, ideju o navijačima koji pjevaju i bodre cijelu utakmicu. Tako je Vukas postao i svojevrsni kum osnutka najveće navijačke skupine u povijesti hrvatskog nogometa.
S Hajdukom je Vukas osvojio još dvije titule prvaka, 1952. i 1955., te zajedno s Franjom Matošićem bio vođa prve velike generacije „bijelih“. Kroz povijest, Hajduk je imao tri istaknute generacije: onu iz pedesetih (Vukas, Matošić, Beara, Kokeza, Žanetić, Šenauer...), zatim Zlatnu generaciju Tomislava Ivića (Jerković, Holcer, Šurjak, Buljan, Žungul, Oblak, Mužinić, Peruzović, Džoni...) te onu iz početka 1990-ih, koja je igrala u Ligi prvaka (Asanović, Gabrić, Štimac, Mornar, Rapaić, Pralija...).
Danas se nadamo da će i aktualna momčad, predvođena Livajom i Rakitićem, ostvariti toliko željenu titulu i upisati se među zlatne stranice kluba.
Rođendan tog Zagrepčanina, koji je postao najveći Splićanin, koincidira s možda najvažnijim derbijem ikad između dva najveća hrvatska kluba, koji se igra upravo ove subote.
Godine 1957. Vukas odlazi u talijansku Bolognu kao prvi profesionalni nogometaš kojem je tada bilo dopušteno igrati u inozemstvu. No 1959. vraća se u svoj Hajduk, gdje ostaje do 1962., prije nego što nastavlja karijeru u Austriji. Tolika je bila međusobna ljubav između Splita i Vukasa da je, kako su mnogi svjedočili, naučio igrati briškulu i trešetu bolje od rođenih Splićana, a pjevao je i stare varoške napjeve kao pravi domaći čovik.
U drugom dijelu svoje karijere u Hajduku nosio je i kapetansku traku – što je tada bila rijetkost za igrače koji nisu ponikli u klubu. Legenda kaže i da je u Split donio prvu vespu – još jedna anegdota koja ga zauvijek veže uz grad. Postoje i fotografije plavokosog Bajde na vespi na staroj marjanskoj cesti...
Autor ovih redaka imao ga je priliku vidjeti dvaput. Prvi put kad ga je pokojni otac doveo na utakmicu tadašnjeg Kupa kupova – Hajduk protiv Austrije Beč. Hajduk je ispao nakon penala, a golman Austrije, Baumgartner, obranio je ključni udarac Juri Jerkoviću. Tada mi je otac, ispred restorana „Zagreb“, rekao: „Sine, ovo ti je najveći igrač Hajduka svih vremena.“ Ugledao sam gospodštinu i autoritet. Drugi put bilo je to na Gripama, na božićnoj malonogometnoj reviji, kada je Bajdo održao pravo nogometno predavanje veteranima Hajduka koji se nisu baš proslavili na turniru. Mi dica tiskali smo se da čujemo što legenda govori...
Bernard Vukas preminuo je prerano, u 57. godini, 4. travnja 1983. godine. Igrao je za reprezentaciju Jugoslavije, za selekcije Europe i FIFA-e. Sudjelovao je na dva Svjetska prvenstva – 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj. Bio je i dvostruki osvajač olimpijskog srebra – iz Londona 1948. i Helsinkija 1952.
Za kraj – malo hajdukologije o legendi iz Zagreba, koji je postao najveći Splićanin, i čije ime zauvijek ostaje uklesano u povijest kluba. Pred Poljudom stoji spomenik, a u sjećanju generacija ostaje i njegova poruka:
„Da se ponovo rodim, opet bih bio igrač Hajduka.“
