Nekad je netko rekao da život piše najljepše priče. Vođeni tom mišlju, krenuli smo napisati još jednu životnu priču u kojoj je glavni akter jedna Kaštelanka, Ljubica Petrić.
Naime, ova rođena Sućurka čitav život radi na tkalačkom stanu te proizvodi prekrasne predmete koji su nošeni čak i u Ameriku kao suveniri. Gospođa Ljubica ugostila nas je u svom domu u Kaštel Kambelovcu te započela svoju životnu priču. Rođena je prije 88 godina u Kaštel Sućurcu te je davne 1945. završila Žensku stručnu školu u kojoj je učila šivati i tkati.
Kako su to bila jako teška vremena iza rata bila je prisiljena i raditi dok se školuje. Tako je Ljubica radila i perzijske tepihe za dobrostojeće splitske gospođe. Ujutro bi išla u školu, a popodne na tečajeve. Svako jutro iz Sućurca je vlakom dolazila u Split te kroz osmijeh kaže kako su taj vlak zvali "Zec" jer im se činio brz kao zec.
Izvoz u Njemačku
- Ujutro bi mi mater spremila mlijeko jer smo imali par koza, živjeli smo jako teško i ja bih se uputila na Zeca. Tada nije bilo plastičnih boca kao sada nego se mlijeko nosilo u staklenim bocama. Ja bih mlijeko odnijela gospođama u Split te bih onda išla u školu. One bi mi ponekad spremile marendu i dale neki sitni džeparac. Znate, živjelo se jako teško - priča nam gđa Ljubica.
Nakon škole morala se zaposliti te počela tkati. Tkali su torbe i najčešće su te proizvode izvozili u Njemačku. Radilo se na normu te je na dan morala istkati jednu torbu te je nerijetko posao nosila i kući ne bi li dodatno zaradila.
Prvi tkalački stan koji ima i dan danas napravio joj je otac jer je prepoznao talent i njenu ljubav prema tkanju. S vremenom se proširio i glas o njenim torbama i pregačama te su ljudi dolazili i tražili da im nešto napravi te su njeni proizvodi nošeni kao suveniri po cijelom svijetu.
"Voljna sam prenijeti znanje, ali..."
Danas, priča nam, ponekad sjedne za stan. Teško je to, nastavlja, jer morate raditi i rukama i nogama i brojati mustru jer ako pogriješite lijeva i desna strana vam neće biti iste. - Ja sam danas već u godinama - sa sjetom na licu nam priča gospođa Ljubica i pokazuje kako se tka gledajući mustru iz papira iz kojeg je još u školi učila.
Na pitanje postoji li zanimanje lokalnih muzeja za njen rad odmahuje rukom i kroz smiješak objašnjava:
- Ovo je težak posao, može ga raditi samo netko tko je baš u to zaljubljen. Ja sam uvijek voljna pokazati ženama koje me zamole, ali danas je takvih jako malo. Ako postoji neki muzej koji bi moje pregače ili torbe uvrstio u svoju postavu ja ću drage volje donirati kao podsjetnik da čitav život nisam protratila - završava gospođa Ljubica te laganim potezima ruke i noge stvara još jedno remek djelo.
