O najvećem kršćanskom blagdanu sa splitsko-makarskim nadbiskupom Marinom Barišićem razgovarao je Mario Jurič s Nove TV. Uz to, nadbiskup je otkrio i financijsku bilancu nadbiskupije, te kako ove godine odlazi u mirovinu u kojoj će kaže biti vremena i za pokajanje.
Dvije godine od pandemije Uskrs slavimo u normalnijim uvjetima. Koja je ključna poruka ovoga puta?
Ja vjerujem da ovaj Uskrs ima nam puno toga reći. Govori nam stalno ono bogatstvo, da je Bog iz ljubavi prema nama čovjekom postao.
Sada je stigla inflacija, rat bjesni u Ukrajini. Kako se nositi s tim i kako Crkva može pomoći?
Inflacija je novca, ali ne bi trebala biti inflacija dobrote. Solidarnosti, ljubavi. Upravo bi to sada trebalo pokazati na djelu - tko smo i što nam znači bližnji. Bližnji je varijanta mene u drugom načinu življenja. Ja se nadam da se nećemo zatvarati u svoje kutke vremena i prostora, nego da će nas Gospodin izvući iz groba i dati na površinu gdje i drugi postoje sa svojim poteškoćama.
Već imate koadjutora. Kad idete u mirovinu?
Da, imam već godinu i pol dana koadjutora i to me raduje. Zadovoljan sam sa koadjutorom i vjerujem da će on sa svojom svježinom i iskustvom dati jedan novi zamah što je potrebno. Ja sam tu već 30 godina skoro… Sedam godina pomoćni biskup i 22 godine kao ordinarij. Ja se nadam da će to biti uskoro. Možda i ova moja Uskrsna poruka ove godine je zadnja poruka kao ordinarija.
Hoće li to biti ove godine?
Da, svakako.
Je li vam žao?
Ovako. Hm… Žao. Ja ću zamijeniti tu riječ 'žao' sa neke druge dvije riječi, a to su zahvalnost i pokajanje. Kajanje. Ja vjerujem da će mi Gospodin dati dovoljno vremena poslije kada odem u takozvanu mirovinu, da ću moći imati dovoljno vremena zahvaljivati Mu i pokajati se.
Za što se kajete?
Toliko toga. Jer čovjek kad nešto uradi, učini, odluči ne može reći: 'E sad je to tako…'. Uvijek kasnije imaš razmišljanje je li to baš najbolje, jesi li mogao učiniti to malo ozbiljnije, malo odgovornije, jesi li mogao biti malo prisutniji u tome. Svi su ti momenti osobni i nije to zapovijed, autoritet, vlast itd. Ovdje je uvijek bio kontakt i susret s ljudima, s osobama. I sad kad se uživiš u drugu osobu, vidiš kako on to doživljava, e onda se pitaš što bih ja, kako bih ja da sam na njegovom mjestu reagirao. Nikada nismo utjelovljenje one dobrote i mudrosti.
Zašto ne objavljujete financije nadbiskupije? Treba li to možda biti put prema otvorenosti?
Kako ne? Objavljujemo svake godine. Ono što traži Ministarstvo, to dajemo uvijek preko HBK.
Mislio sam da javno objavite...
Nismo htjeli ići u medije jer ne znam što bi to značilo. Mislim da onog koga zanima i koga se to tiče, da on zna.
I kakvi su prihodi i rashodi?
Vjerujem da smo tu negdje oko nule, minusa. Jer, imamo puno troškova, gradimo, sad i Dom svećenički, pa smo završavali druge crkve, pastoralne centre. Uvijek smo nastojali pokrivati se s onim što imamo. Bili smo u situaciji dizati li kredite, snalaziti se na druge načine. Ali uvijek onaj ritam koji smo mogli pratiti financijski to smo slijedili. Hvala Bogu da je tako, drago mi je da nismo u nekim dugovima. To se olako moglo uvaliti u dugove.
