Na današnji dan, 1. listopada 1929., rođen je Ante Mladinić – naš Biće, najveći i najlegitimniji nasljednik škole Barba Luke Kaliterne u omladinskoj školi Hajduka. Nadimak Biće dobio je kao duša čovika i baluna, najveći hajdukov filozof.
U onoj velikoj hajdukovoj krizi šezdesetih, kada je trebalo obnoviti rad omladinske škole, kad nije bilo ni rezultata ni novih „tića i rebaca“, Biće nam je podario Jerkovića, Jovanića, Lemešića, Džonija... Baš nam je Wilson Džoni rekao prije desetak godina, onako iz duše: „Sve šta znam, Biće me je naučio.“
Kad se pojavio ispod „stare murve“ pedesetih godina, bio je veliki talent. Doduše, nije imao baš neku prebogatu igračku karijeru, ali Biće je temelj hajdukove nogometne škole, nogometne doktrine, pa i gospoštine.
Filozof baluna i splitskog života
Bio je Biće neizostavan dio splitskog društvenog života. Bile su to duge večernje sjediljke na kultnoj terasi splitskog hotela „Park“. I Bićine već antologijske batude – kako čovik i tovar uvik skupa znaju više nego čovik sam. Ili ona o Šestiću, nekadašnjem napadaču ljutog rivala Crvene zvezde, nabijenom dribleru malog rasta, vrlo nezgodnom za čuvanje. Tako je Biće rekao tadašnjem hajdukovom stoperu Ivi Jerolimovu:
„Kad na Pazaru uteče praščić, svi trče za njim i praščić je neuhvatljiv. Kad svi stanu, stane i praščić. Tako da Šestića ne treba čuvat nitko – kad nema koga driblat, sam će ti doć.“
Tako je Biće u balun primjenjivao život, a balun je bio Bićin život.
Trener i izbornik
Bio je i izbornik reprezentacije bivše države – najprije omladinske 1968. – 1974., pa onda A reprezentacije. Četvrti na Final Fouru Eura u Beogradu i Zagrebu 1976., s onim strašnim Bićinim prvim poluvremenom protiv SR Njemačke i rezultatom 2:4 u polufinalu.
Došao je svojedobno i na udar beogradske nogometne čaršije kada je za važnu utakmicu s Walesom u Cardiffu postavio momčad bez ijednog igrača iz beogradskih klubova, sastavivši reprezentaciju mahom od igrača Hajduka i tada jakog mostarskog Veleža. Uzbunila se tada i „Madera“, beogradska kafana iz koje se usmjeravala nogometna, ali i razna druga politika toga doba.
„Igralo nas je tada protiv Walesa nas sedam iz Hajduka, a Biće me je, uz Voju Kačića i Milija Buterera, i dočekao kad sam kao dite došao u Hajduk...“ reći će nam Ivica Šurjak.
Još jedan nekadašnji hajdukovac, Đevad Prekazi, prisjetit će se:
„Ante Mladinić je bio najbolji trener, najveći stručnjak. Znao je sve, razgovarao bi s nama, imao je pristup. Zbog njega sam i došao u Hajduk.“
Legenda koja živi i danas
Jednom mi je pokojni ćaća pokazao Biću Mladinića. Bilo je to 1978. Biće je tada došao u svoju štaciju u „Parku“, pred utakmicu, kao trener beogradskog Partizana, one sezone kad je s „crno-belima“ uzeo titulu s rekordnih 54 boda.
Okupili su se Splićani oko svoga Mladinića u onoj staroj legendarnoj kavani, di smo i mi mlađi kasnije ispijali prve kave i pravili se važni na onom okruglom šanku.
„Sine, ovaj ti baba Biće ipak najviše voli samo Hajduk.“
I volio je...
I oprostili smo se s Bićom 2002., baš za vrijeme Svjetskog prvenstva u Japanu i Koreji.
Vodio je Mladinić prvu momčad Hajduka od 1980. do 1982., potpisuje onu eliminaciju Stuttgarta 1981. – 3:1 u Splitu i 2:2 u gostima – kad je briljirao Mladen Bogdanović Kemo, još jedna neprežaljena hajdukova legenda.
Pred odlazak na svjetsku smotru Bića je posjetilo izaslanstvo hrvatske reprezentacije, a on ih je ispratio sa: „Sretno, vatreni!“
I nemojmo reći kako nema trofej s Hajdukom, jer Bićin trofej su ljudi, generacije, živi spomenici – Šure, Džoni, Gudelj, Vujovići.
Biće je Hajduk, a Hajduk je Biće – i onaj njegov zarazni osmijeh, koji kao da i danas lebdi nad Poljudom.
