Na današnji dan, 29. studenoga 2017., u sudnici Haaškog tribunala dogodio se jedan od najdramatičnijih trenutaka u povijesti međunarodnog prava. General HVO-a i umirovljeni general-pukovnik HV-a Slobodan Praljak počinio je samoubojstvo nakon što je žalbeno vijeće potvrdilo njegovu prvostupanjsku kaznu od 20 godina zatvora. Ustao je, pogledao suce i izgovorio rečenicu koja je obišla svijet: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.“ Zatim je popio otrov.
Slobodan Praljak rođen je 2. siječnja 1945. u Čapljini. Bio je jedna od neobičnijih ličnosti hrvatske političke i ratne scene: završio je elektrotehniku, filozofiju, sociologiju i Akademiju dramske umjetnosti, radio kao kazališni i filmski redatelj, vodio laboratorij za elektroniku i stekao status intelektualca prisutnog u javnom životu. S izbijanjem rata 1991. otišao je kao dobrovoljac u Sunju, gdje je postao zapovjednik obrane, a potom i jedna od ključnih figura obrambenog i političkog sustava Hrvatske i Herceg-Bosne. Bio je pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška, predstavnik Hrvatske u Herceg-Bosni i načelnik Glavnog stožera HVO-a, a nakon rata se okrenuo poduzetništvu i poslovnim projektima.
Njegova obiteljska pozadina također je pratila njegov javni život. Otac Mirko Praljak bio je pripadnik Ozne i Udbe, što je u dijelu zapadne Hercegovine nosilo tešku stigmu i izazivalo nepovjerenje, a o tome je često govorio književnik Abdulah Sidran, koji je Praljka osobno poznavao i javno branio, uvjeren da njegova ljudska narav ne odgovara slici zapovjednika koji bi svjesno naredio zločine.
Unatoč tome, Haški sud ga je proglasio jednim od sudionika udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio uklanjanje bošnjačkog stanovništva s područja Herceg-Bosne. Bio je optužen u slučaju „Prlić i drugi“, najopsežnijem postupku Tribunala, u kojem su šestorka političkih i vojnih čelnika bosanskih Hrvata bila teretena za progon, ubojstva, silovanja, deportacije, nečovječno postupanje, uništavanje gradova i sela, pljačku imovine te teške povrede Ženevskih konvencija. Presudom su utvrđeni zločini u Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Mostaru i posebno u selu Stupni Do, gdje je u listopadu 1993. ubijeno 36 civila, među njima i troje djece. Sud je zaključio i da je rušenje Starog mosta u Mostaru, iako vojno motivirano, nanijelo neproporcionalnu štetu civilnom stanovništvu.
Kada je 29. studenoga 2017. potvrđena pravomoćna presuda, Praljak je odabrao završiti svoj život upravo u tom trenutku. Njegova smrt izazvala je potres u javnosti, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini otvorila stare rane i podjele, i do danas ostala simbolom složene, bolne i još uvijek sporne ratne prošlosti.
