Praslavenska Poljička Republika lokacija je ili toponim oko kojeg su se ispisale značajne povijesne knjige. No, bez obzira na to, trajni su izvor štiva o baštini koja se još uvijek štuje i čuva, ponajprije za mlađe generacije.
Podsjetimo, Poljica su bila administrativno područje pod samoupravom puka Poljica koji je svoju samostalnost - zapravo široku autonomiju srednjovjekovnog tipa baštinilo od 13. stoljeća do okupacije Napoleonove vojske početkom 19. stoljeća.
Naziv Poljica potječe od brojnih polja koja su se smjestila oko planine Mosor. Sastoje se od Gornjih, Srednjih i Donjih Poljica, a drevna Poljička knežija je bila podijeljena na 12 katuna, koji su nosili imena dvanaest većih poljičkih sela.
Gornja Poljica čine današnja mjesta Donji Dolac, Putišići, Srijane, Gornji Dolac i Trnbusi. Srednja Poljica, pak, uključuju današnja mjesta Donje i Gornje Sitno, Srinjine, Tugare, Dubrava, Naklice, Gata, Zakučac, Čišla, Ostvrica, Zvečanje, Smolonje, Kostanje, Seoca i Podgrađe. Primorska, odnosno Donja Poljica čine mjesta Podstrana, Jesenice, Dugi Rat, Sumpetar i Duće. Granice Poljičke Republike određene su Poljičkim statutom iz 1482. godine. Ovo su temeljne povijesne odrednice Poljičke Republike, kako bi se mogao čitati svaki tekst, ili u ovom slučaju, serijal reportažnih zapisa o Poljičkoj Republici.
U prvom dijelu obišli smo Srinjine i Tugare, dva susjedna mjesta Srednjih Poljica. Oba mjesta nalaze se istočno od Žrnovnice, na cesti koja od ovog istočnog mjesnog odbora Grada Splita ide do Omiša.
– Ovdje, u zaseoku Mužinići, vidimo najbolji primjer starog poljičkog zaseoka - kazuje nam Stipe Mužinić, arhitekt s kojim smo obišli Srinjine, te potom otišli do Tugara.
Za početak odlazimo sa sjeverne strane ceste do Mužinića, starog sela, u kojem više nitko ne živi, ali zaselak obnavljaju bivši stanovnici koji tu imaju srušene ili polusrušene stare kuće, te nekoliko obnovljenih objekata.
– Ovdje imamo samo par novih kuća u kojima ljudi žive, a što se tiče starih objekata, svi su napušteni.
Ali se, kako vidimo, dio njih i obnavlja?
– Da, nešto se obnavlja, neki ljudi se žele vratiti, ali obnova ovakvih naselja je jako skupa. To uglavnom financiraju ljudi iz nekog svog viška primanja, te godinama obnavljaju - kazuje nam Stipe Mužinić.
Jesu li konzervatori uopće dolazili u Mužiniće?
– Koliko ja znam nisu, iako bi bilo lijepo da se sve ovo zaštiti. Vidimo ovdje da imamo svakakve naknadne izgradnje, koje zapravo brišu trag naše povijesti. Treba znati da se dosta splitskog puka u počecima grada pod Marjanom naselilo baš iz Poljica.
Vidimo da su i neke kuće obnavljane na pogrešan način, izvana?
– Da, neki ljudi su to radili na potpuno pogrešan način, stavljali su potporne grede izvana, umjesto iznutra. Doslovno, ovdje su konzervatori trebali posvetiti malo više pažnje. Ali, to je sve sada zapušteno...
Baštini prijeti uništenje
Ali, to je sve baština?
– Istina, ali to je baština koja će se nepovratno uništiti. Ovdje su kuće iz 17. stoljeća, jedino njih par je dolje, oko crkvice sv. Nikole iz 14. stoljeća. U skoro svakome starome zaseoku možemo naći tzv. toć, u kojem se radilo ulje, imamo kamenice u kojima se čuvalo ulje. Zatim imamo turanj za obradu vina. U svakom zaseoku možemo naći i gumno, za obradu žita.
Zanimljivo je da je da su sve kuće napravljene tako da između svih njih može proći kar. Tako se prije radilo. Naravno, što je bilo manje poljoprivrednika, kuće su se širile, a vlasnici su manje razmišljali o svim tim stvarima...
– Ovdje imamo i mali trgić kakav nemaju ni Ume, na koji dolazi i čista voda - kazuje nam arhitekt Stipe Mužinić te ističe:
– Ovdje smo imali kameni turanj, na kamenoj podlozi, i okolo, kad se turnjalo, vino bi išlo u kamenice. Vino se odatle spremalo u bačve, i dalje išlo u obradu. Ovo je tipičan detalj za sva poljička sela - kaže Mužinić, s kojim odlazimo i do obližnjih Tugara.
Ume stvoreno za izletište
Sad smo u Tugarama, tu su Pod Ume, te Ume, poznati zaselak na vrhu jednog brežuljka, s kojih je jedan pješački put povezan sa starim selom u Jesenicama. Prođe se preko brda, pa se do Jesenica ide pješke dvadeset minuta, možda i više. Tako da odatle puca pogled na more.
Sad sve spada pod Omiš?
– Da, sad sve spada pod Grad Omiš.
I ovdje su ulice prilagođene karu…
– Da, jer kar je bio prijevozno sredstvo kojim su se nosile sve namirnice. Kad bolje pogledamo, sve ovdje podsjeća na splitski Varoš.
Sad smo u Umama, od kada su sve ove građevine?
– Ove su stare 300, možda i više godina, pa i 400 godina. Tako da neke mogu biti stare i 100 godina, a neke i 300, 400 godina. S tim da su Ume ljudi napustili ima i do 100 godina. Ovdje je administrativno središte Srednjih Poljica bilo u Gatima. Kasnije je to pripalo Općini Omiš. Zapravo Poljička republika je trajala dok je nije uništio maršal Marmont - upoznaje nas s povijesti ovoga kraja arhitekt Stipe Mužinić.
Kaže kako kuće na Umama ljudi dosta obnavljaju, te kako su za razliku od, primjerice Srinjina, Ume konzervatorski zaštićene.
– Svakog stoljeća se razvijala i tehnologija gradnje, pa ovdje imamo i kamene lukove, tako da za svaku kuću možemo vidjeti koliko je stara, po samoj tehnologiji građenja - kaže nam arhitekt Mužinić, koji je, ne samo prezimenom, nego i obiteljski vezan s ovim krajem.
Ovdje se snimala "Ruža vjetrova"
– Porijeklom su mi i otac Ivan i mater Larisa iz Poljica, tako da mi je sve ovo jako zanimljivo. Mater je iz Ostrvice, gdje je Dioklecijanova Villa Rustica, te se također nalaze bogata arheološka nalazišta. U skoro svakom mjestu Poljica imamo neku ostavštinu, i svako misto nosi svoju priču - kazuje nam Stipe Mužinić, te nam dalje pokazuje stare kuće u Umama:
– Ovdje vidimo tradicionalno ložište, ovako su se prije pekli soparnici - kaže Stipe Mužinić.
Pričajući s njim, na vrhu brda dolazimo i do Ivana Bulića, u čijim se dvorima snimala i poznata serija 'Ruža vjetrova'. Za Ivana Bulića, koji je 30 godina radio u Pomgradu, te preostalih deset, do starosne mirovine, u još nekoliko tvrtki, zanimljivo je više stvari.
Rođen je 30.7.1937. godine, a adresa dvora u kojem se snimala 'Ruža vjetrova' je Put Uma 37. Pitamo ga je lijepo uređena kuća zapravo kuća za odmor? Odgovara nam brzinski:
– Bilo je svašta, a sada nema ništa, korona je sve uništila odnosno zaustavila. Ja sam ovdje preko dana, od korone utečem ovdje gore, ona ne može doći za mnom, ipak je ovo velika uzbrdica (smijeh). Večer i noć se spuštam dolje Pod Ume - kazuje nam Ivan Bulić. Te ističe kako su posljednji stanovnici s Uma otišli 1972. i 1973. godine.
Ne bio ni išli odavde Pod Ume, da je bilo adekvatnog puta. Ali, nije bilo puta, nije bilo vode, jedino smo struju imali, zbog stoga su stanovnici otišli. A tada je bilo ovdje nas dvadeset i četiri stanovnika. Ima ovdje i Šarića, Mrkonjića, Ozretića, Tomića... U Pod Ume idem noćit, ali onda jedva čekam ustati, i pješke uteći ovdje, na Ume. Neki mi ovdje govore da će me odvesti autom. 'A, ne, ne, ništa, ne triba, hvala, idem pješke, dok se može', odgovaram - kazuje nam Ivan Bulić kojem društvo pravi njemački ovčar Hund.
– Dobio sam ga kad je bio skroz sitan, a u isto vrime se rodila i moja unuka, koja ga sada uhvati za uši, zajaši, a on jadan miruje... Prođe ovdje dosta svita, domaćeg, ali i furešti, neće Hund nikoga taknuti, samo prolaznike obiđe, da ih zabilježi - kazuje nam Ivan Bulić.
U priči otkrivamo, da i on i Stipe Mužinić imaju zajedničkog rođaka. To je Dražen Mužinić Frfa, legendarni Hajdukov igrač.
Ovdje Vam je užitak doći?
– Pa naravno, kad sam ovdje proveo dvadeset godina. Ja sam se odavde, u Pod Ume, spustio 1957. godine - kazuje nam Ivan Bulić čiji je Bulića dvor, kako ga zove, pravi mali muzej starinskih stvari.
– Ovdje je kolo od kara, ovdje je i ubodna pila šegac, pa ručna pila. Ovdje je bronzin a ovdje su i komaštre, pa cripnja, kako se peka zvala po poljički. Ovdje je predivno zimi, skupimo se, zapalim vtaru, samo triba prominiti krov gori, skinut trnitu, pa se u tome nadam pomoći od općinske odnosno gradske vlasti, ili iz europskih fondova.
Devedeset druge sam počeo čistiti ovdje i sređivati ove moje dvore. Ovdje su bili zadovoljni i iz 'Ruže vjetrova', bili su ovdje tri četiri, miseca, zna me još uvijek zovnuti i glumac Žarko Radić. Zujali bi svuda okolo, ali bili su ovdje stacionirani, i uvijek se ovdje vraćali - kazuje nam Ivan Bulić, s kojim smo popili i lozu te detaljno obišli predivno brdo Ume na brdu iznad sjedišta Tugara.
