Dvije udovice ispijaju piće (odnosno srču, u maniri koja bi bila smiješna predškolcima) i razgovaraju o preminulim muževima, nabacujući se glupim bapskim floskulama poput one da ne bi umrli da su ponijeli šal ili da nisu pali na hladni linoleum. Početak dovoljan da i benevolentan gledatelj zakoluta očima. Time se, nažalost, Splitskom ljetu predstavio inače sjajan ansambl Drame HNK-a Osijek. Ni jučer se glumački nije imalo što prigovoriti Matei Grabić Ćaćić, Ivani Soldo Čabraja, Ivani Gudelj Tešija, Antoniju Jakupčeviću, Aljoši Čeplu i Miroslavu Čabraji koji su u režiji Jasmina Novljakovića predstavili tekst poljskog dramatičara pisan nakon određene pauze u dramskom stvaralaštvu – što se itekako osjeti u sižeu, strukturi i dijaloškim manjkavostima na svakom koraku.
Mrożekove „Udovice“ počivaju na tekstu koji bi htio biti ironičan, crnohumorski i sličan teatru apsurda, no na trenutke je toliko nekultivirano glup da ni glumački šarm, dikcija i snalažljivost ne pomažu. „Moj muž nije ni prstom mrdnuo, iako je to bio njegov pokop“, kaže prva supruga, a druga odvraća „Moj je na pokopu bio potpuno miran.“ Prvi (i sasvim logičan) izostanak smijeha tijekom paradoksalna ćaskanja već naslućuje katastrofu. Čudnjikavu dinamiku neduhovitih dijaloga donekle razbija Konobar (izvrsni Miroslav Čabraja) koji djeluje kao svojevrstan korektor dramskih situacija, dramaturg ili šaptač. On pokušava direktno utjecati i na dvije posvađane udovice, koje shvaćaju da je svaka od njih bila ljubavnica muža one druge, i na dva groteskna muža zaraćena oko Treće, misteriozne dame u crnom, s cvjetnim oglavljem i maskom smrti – Mrożekovom direktnom referencom na kulturu smrti o kojoj je promišljao za vrijeme boravka u Meksiku.
Drama ni strukturom ne udovoljava zahtjevima moderna kazališta. Dvije su odlične glumice potrošene u prvome dijelu – udovičko-ljubavničkoj svađi. Tada naprosto nestaju s pozornice, kao da se na poluvremenu promijenila momčad, a retrospektivno nastupaju dva (anti)junačka muža koji će zlosretno sjesti na stolicu namijenjenu misterioznoj dami u crnom i zapečatiti svoju bizarnu sudbinu. Ni situacija u kojoj se odrasli mužjaci u tren oka bacaju pod noge nepoznatoj ljepotici (koja, gle čuda, ne govori – idealna žena!) nije uspjela biti toliko ironična da ne bude glupa. Njihov viteški dvoboj s dvama mačevima bio je rubno humorističan samo zato što je Čabraja u ulozi Konobara opet bio simpatičan rekviziter, tumač i prorok.
Kad se zbroje kompozicijske manjkavosti poput potpuna ignoriranja muškog glumačkog para u prvome pa ženskoga u drugome dijelu, nijemost treće „ljubavnice“ i prevelika tumačka razgovorljivost Konobara, šuplji dijalozi i mjuziklski happy end koji to nije, može se samo reći da Mrożek nije Ionesco i da je šteta što je to pokušao biti.
