„Zapisi iz nevremena“ nisu standardni dramski tekstovi, već novinske kolumne, eseji i priče don Branka Sbutege koji je bio župnik Svetog Stasije u Dobroti u Crnoj Gori, a ujedno i posljednji hrvatski katolički svećenik iz Prčnja, Crne Gore. Monodrama Trpimira Jurkića premijerno je izvedena davne 2007. na istom mjestu, a vraćena je na repertoar 12. i 20. travnja. Dramaturšku je ulogu preuzela Lada Martinac Kralj, a pozadinski dio scene prati video-projekcija Ane Bošnjak.
Scena i kostimografija jednostavne su i „obične“, scenu popraćenu videoprojekcijom obilježava stol na kojemu je voštana svijeća i knjiga don Sbutege te dvije stolice, a kostimografiju je uključena bijela košulja i crne hlače.
Na početku nas nasnimljeni glas uvodi u teme mraka i tame te praznine, popraćeno pozadinskom glazbom koja se na trenutke uključuje u samu izvedbu. Nakon nasnimljene snimke, Jurkić prije početka pali voštanu svijeću i glazba nagovješćuje radnju i prikladna je temi o kojoj će govoriti. Glavno je pitanje koje je Sbutegov dobivao bilo „Što je s našom Bokom?“, najbolji bi odgovor bio da je propala, ali da i dalje ima najljepšu mjesečinu na svijetu. Stalni su motivi koji prožimaju monodramu tuga, zaborav, nostalgija, praznina, nepravda i prošlost.
Potom su uslijedile priče o ratu koji budi sjećanja, ali ističe i razlike u poimanju ustaša i četnika te kako četnik ubija kravu privezanu za stablo jabuke jer ga gleda i ne pomiče se, a ističe da su se u Konavlima ubile mačke jer su bile ustaške pa bi paralelno s tim bilo legitimno ubiti i pse jer su četnici. Radnja se zatim seli u New York koji je za njega bio nepojmljivih razmjera, ondje pokušava kupiti drogu za 5 dolara, no prodavačica ga ponukana činjenicom da ne zna kako se ta droga uopće koristi tj. konzumira odvraća od tog čina, a on se, vraćajući u prenoćište, osjećao tužno, no istovremeno i radosno zbog ljudske ljubavi koja je bivala ničim izazvana.
Jurkić monodramu privodi kraju pričom o svetom Franji i njegovoj molitvi noću u kojoj nije mogao izgovoriti ni Oče, a već je svanulo. Zaključuje je rečenicom da bi njegova molitva mogla imati kraj, svjetla su se simbolično ugasila, a scenom se prolomio gromoglasan i dugačak pljesak.
