Sam bombarder danas posjeduje napredne sustave za ciljanje, navigaciju i komunikaciju te elektroničke sustave za samozaštitu i ometanje. Ima impresivne performanse i nosivost te drži mnoge svjetske rekorde u brzini, nosivosti, doletu i vremenu polijetanja
Srbija ih ne pamti po dobrom, a sada će se opet naći u blizini te države. Američki bombarderi B-1B Lancer 1999. godine čak su 78 dana bombardirali tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju u sklopu operacije Saveznička sila te u SRJ prouzročili štetu od oko 30 milijardi dolara, a danas, 30. svibnja, dva ista takva u niskom preletu nadlijetat će Sarajevo i još nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini, piše Večernji.
Američko veleposlanstvo objavilo je kako jedne od najmoćnijih bombardera današnjice, od kojih svaki vrijedi 317 milijuna dolara, u prelet iznad BiH šalje kako bi poslali simboličnu poruku podrške i prijateljstva toj zemlji. Zanimljivo je kako B-1B koje je proizvela tvrtka Boeing još i danas drži nekoliko rekorda kada su bombarderi u pitanju te čini okosnicu američke flote bombardera, u čemu ne bi bilo ničeg čudnog da nije proizveden još pomalo davne 1986. godine i da već u tom trenutku nije smatran – zastarjelim.
Razvoj njegovog prethodnika B-1A započeo je prije više od pola stoljeća, 1969. godine, a prvi prototip poletio je pet godina kasnije. Međutim, kada je na vlast u SAD-u došao demokratski predsjednik Jimmy Carter prekinuo je razvoj tog aviona s obzirom da se u kampanji obvezao na to da će SAD usporiti utrku u naoružanju, ali ga je republikanac Ronald Reagan 1981. ponovno pokrenuo. Reaganova ključna hladnoratovska premisa bila je prisiliti SSSR na dodatne troškove za razvoj naoružanja kako bi ga se ekonomski iscrpilo. Osnova tog gledišta bila je da je SAD ekonomski i tehnološki znatno snažniji te da će puno lakše podnijeti takvu utrku u naoružanju. Reagan je zahtijevao da se razvije moderniji prototip B-1 i tako je nastao B-1B koji je među pilotima i tehničarima bio poznatiji kao Bone (kost). Proizvedeno ih je sto, prvi u listopadu 1984., a stoti u svibnju 1988. godine.
B-1B već je u trenutku ulaska u operativnu uporabu u listopadu 1986. bio zastario, no ipak znatno napredniji od svih sovjetskih bombardera. Kako bi poništio tehnološko zaostajanje, SSSR je krajem sedamdesetih pokrenuo razvoj sličnog strateškog bombardera Tu-160. Time je program razvoja B-1B postigao pravi cilj – prisiliti SSSR na još veća izdvajanja za oružane snage. U početku operativne uporabe B-1B bio je naoružan isključivo nuklearnim naoružanjem. Tijekom 1991. svi su avioni na brzinu osposobljeni za nošenje gravitacijskih bombi Mk 82 mase 230 kg, no zbog problema s motorima ni jedan B-1B nije te godine borbeno djelovao u operacijama oslobađanja Kuvajta od iračke okupacije.
Raspadom SSSR-a u prosincu 1991. postavilo se pitanje što činiti s flotom aviona B-1B. Postojale su dvije opcije: jedna je bila da ih se otpiše, a druga da ih se osposobi za nošenje klasičnog naoružanja. S obzirom na to da su bili potpuno novi i s vrlo malim brojem sati naleta, odlučeno je da će se u njih investirati dodatne tri milijarde dolara. Prvo su borbeno djelovanje B-1B imali u prosincu 1998., kad su gravitacijskim bombama gađali talibanske položaje u Afganistanu. Znatno opasnije i zahtjevnije borbene zadaće izvršavali su tijekom NATO-ovih zračnih udara po SR Jugoslaviji 1999. godine. Intenzivno su korišteni i tijekom 2003. u okupaciji Iraka. Tijekom 2011. napadali su ciljeve u Libiji, a 2014. ciljeve na prostoru takozvane Islamske države. Kako nitko od protivnika nije imao najsuvremenije PZO raketne sustave, B-1B bio je više nego dorastao zadaćama. Ne čudi stoga što do danas niti jedan nije oboren, javlja Večernji.
Sam bombarder danas posjeduje napredne sustave za ciljanje, navigaciju i komunikaciju te elektroničke sustave za samozaštitu i ometanje. Ima impresivne performanse i nosivost te drži mnoge svjetske rekorde u brzini, nosivosti, doletu i vremenu polijetanja. Lancer može letjeti brzinom od 1450 kilometara na sat te ponijeti čak 34 tone oružja, a on sam težak je 86 tona i dugačak 45 metara, a raspon krila mu iznosi 41 metar. U njegovoj kabini se nalaze dva sjedala na kojima sjede pilot i kopilot, dok se na druga dva sjedala izvan kabine nalaze po jedan operater obrambenih i napadačkih sustava. Sam obrambeni sustav jako je kompliciran s obzirom da se sastoji od 108 crnih kutija koje se postavljenje po cijelom avionu, a u biti je riječ o različitim senzorima, prijemnicima i predajnicima čija je zadaća neutralizirati vlastitu prisutnost te uočiti i pratiti sve vanjske opasnosti.
