Znate onaj osjećaj kad odete u trgovinu, uzmete onu plastičnu kutiju sa zelenom salatom, i ona već izgleda kao da je preživjela tri rata i jednu humanitarnu misiju?
E, pa to vam je zato što je ta salata – iako tehnički još uvijek živa – zapravo prošla više kilometara nego vi posljednjih šest mjeseci.
Zelena salata biljka je jednostavnih želja i visokih standarda. Ona ne traži mnogo: malo zemlje, malo vode, povremeno da joj kažete da je lijepa. Ali zato, ako se ne pojede dovoljno brzo – uvrijedi se. I kad se uvrijedi, ona to ne skriva. U roku od nekoliko dana pretvori se u nešto što više sliči vlažnoj maramici nego hrskavoj zelenoj bombi zdravlja.
Vrijeme je vitamin…
E sad, zašto je važno da salata ide iz vrta direktno u zdjelu, praktički bez prolaska kroz svijet? Zbog vitamina. To su oni mali, nevidljivi pomagači koji se trude održati vaše tijelo u funkciji, ali imaju jedan ozbiljan problem – strašno su razmaženi.
Na primjer, vitamin C – najpoznatiji antioksidans među vitaminima – nakon berbe gubi i do 50% vrijednosti unutar 24 sata, a nakon 3–5 dana u frižideru može nestati gotovo potpuno.
Vitamin B9 (folna kiselina) još je jedan osjetljivi pomagač – njegova količina opada za 40% unutar tjedan dana skladištenja. Dakle, ako salata putuje od Španjolske do vaše salatijere tjedan dana, jedete vlakna s aromom razočaranja.
Zato je idealno imati salatu nadohvat ruke – na balkonu, prozorskoj dasci, u dvorištu, ili ako ste ambiciozni – u južnoj kuhinji, u pitarima, pored onog bosiljka koji već treći put pokušavate ne ubiti.
Zašto uzgajati salatu (i kako preživjeti bez plastike)?
Ljudi znaju reći: „Ali, salata je dosadna!“ Ne, prijatelju. Salata nije dosadna. Ti si je dosadno pripremio.
Ona je prazno platno koje čeka tvoj dresing-genij, tvoje prste koji će joj dodati tostirane sjemenke, kozji sir, možda koji komadić nečeg dekadentnog poput pancete ili isjeckano pero kapule, koje salati daje onaj neophodan adrenalin.
Što se mene tiče, svaka salata treba to pero – osim motovilca. Njemu ne trebaju ukrasi ni dodaci, jer je rođen kao gospodin Savršeni.
U svakom slučaju, kad znaš da si salatu sam uzgojio – to više nije samo jelo. To je tvoj projekt. Tvoj „zeleni startup“.
Mini vodič: Kako uzgojiti svoju salatu bez da pozoveš agronoma
Kada sijati?
– Salata se može sijati gotovo cijele godine – od ranog proljeća do kasne jeseni (ožujak – listopad).
– Za zimsku berbu u zatvorenom, posijte krajem rujna u posude i držite na svijetlom mjestu.
Kako? Vrlo lako!
– Sijte vrlo plitko, ne dublje od 0,5 cm.
– Održavajte tlo vlažnim, ali ne kao ljubavni život u turskoj sapunici – dakle, bez drame i pretjerivanja.
Tek toliko da je površina vlažna, a time i sjeme branite od mravi (ako sijete u vrtu).
– Razmak: oko 20 cm između biljaka, osim ako želite mini-džunglu. Kod mene uglavnom džungla, jer mi se ne da prorjeđivati ni presađivati, pa naprosto čupam i jedem najveće primjerke, da bi oni zaostali iz stada mogli prodisati.
– Prvi se listići beru već za 3 do 4 tjedna, ovisno o vrsti salate.
Savjet (moje majke): Sijte svakih 10–14 dana manje količine – tako ćete imati stalni val svježine, bez panike i preobilja.
Inače, to me preobilje u početničkim godinama ubijalo: nikad kraja branju i dijeljenju, u čemu, naravno, silno uživaš, ali s vremenom naučiš ne pretjerivati.
U salati je spas
Dakle, dragi čitatelju, poruka je jasna – jedi salatu. Ali ne bilo kakvu – jedi onu koja još pamti kad je bila povezana s korijenom.
Jer između branja i žvakanja postoji nevidljivi sat koji otkucava vitamine. I što je razmak kraći – ti si zdraviji, salata sretnija, a planet zahvalniji.
I nemojte je slučajno, nakon pranja, isjeckanu spremati u frižider za sutrašnji ručak. Sjeckanjem dodatno ubrzavate gubljenje vitamina.
Dakle, tko rano rani – već u podne jede salatu iz vlastitog vrta ili vrtlića (pitara). I hvali se time cijeli dan.
A za one koji uistinu odluče sijati ovu kraljicu svježine, evo osnovne podjele među njima:
- Glavičaste salate (formiraju glavicu). Beru se cijele, nema podbiranja, kao na primjer kristalka i puterica.
- Lisnate salate (režu se ili podbiru). Ne formiraju glavicu, rastu u labavim rozetama, beru se list po list ili se šišaju iznad korijena i kao takve ponovno narastu. Idealne su za kontinuiranu berbu u urbanim vrtovima, u pitarima i na terasama. Takva je rikula, matovilac, hrastov list, može i endivija…
Sad sve znate! Znate zašto, znate kako.
Raspršite sjeme po površini i uživajte!
A usput da vam kažem – ja na istu gredicu uvijek sijem više vrsta povrća: špinat, blitvu, salatu… pa čekam i promatram.
Tamo gdje je prazan prostor (mravi razvukli ili slični problemi), naknadno ubodem kapulice, a onda biram – nešto ostavljam da raste, nešto podbirem.
I zato je silno važno imati svoje sjeme, da se možete igrati i uživati…
