Na današnji dan 2019. godine preminuo je Jurica Jerković
Danas se navršava šest godina otkako je preminuo Jurica Jerković. Naš Jure – veliki, rekli bi i najveći – omiljeni igrač. Reći ćemo: najbolja desetka Hajduka svih vremena. U intervjuu povodom stotog rođendana Bijelih, kad se radila serija razgovora s Hajdukovim veličinama, rekao je: "Znam da su sinovima davali imena po meni i dovodili ih ispred doma na Stari plac da se slikaju sa mnom."
Govorilo se po Pjaci, Gagi, Bilom Asu – tim putem hajdukologije, gdje su nas ćaće za ruku vodile:
"Više je Jerković zaboravio nego što ovi znaju."
Jure Jerković bio je i ostao simbol najveće Hajdukove "desetke", kapetan "Zlatne generacije", igrač koji donosi prevagu – igrač vica, duha, znanja, onako hajdučki i splitski, da ne može biti splitskiji.
Ljutili smo se tada i mi kad bi takvom znalcu trener Tomislav Ivić davao obrambene zadatke u "obvezujućoj igri" totalnog nogometa koji je trenerski vizionar gradio na Starom placu. Zbog toga je veliki Rinus Michels potegao do Splita da vidi kakva se to avangarda nogometa događa kraj Stare plinare. Nismo tada imali današnju infrastrukturu, Akademiju, laptope, nutricioniste – imali smo samo srce, znanje i dušu. A s tim smo, u biti, imali sve.
Tako je veliki Ivan želio samo da naš Jure bude još bolji.
Kad je otišao u Zürich, čekali smo kao ozebli sunce one novogodišnje revije malog baluna u tek izgrađenoj Velikoj dvorani na Gripama – jer opet bi u Splitu zaigrao Jerković. Gripe pune do vrha i blažene oči koje su ga gledale.
Bogata karijera počela je u sezoni 1968./69., pod trenerom Dušanom Nenkovićem. Jurini počeci u prvoj momčadi njegovog Hajduka. Reći će kasnije kako bi mu najdraže bilo kad bi netko sa istočnog stajanja dobacio:
"Bravo mali."
Velik je opus ovog virtuoza bijelih, ali moramo spomenuti nekoliko događaja koji oslikavaju zašto je Jurica Jerković jedan od najvećih:
Titula 1971.
Hajduk 16 godina nije bio prvak bivše države. Sezone 1970./71. Bijele je vodio Slavko Luštica. Okosnicu momčadi činili su Vukčević, Holcer, Hlevnjak, Nadoveza. Nikad se, kažu, lipši balun nije igrao u Splitu. Mladi Jerković davao je onu dodanu vrijednost. Povijesni doček, "kad je more gorilo", spominje se i danas. Ovoj velikoj i opjevanoj sezoni prethodila je Hajdukova južnoamerička turneja – kažu da je tada i "rođen" pravi Jerković.
Gol na oproštaju Pelea 1971.
Nije se naigrao u reprezentaciji bivše države onoliko koliko je trebao – 43 utakmice i 6 golova izgleda veliko, ali često su neobjektivno forsirani Zvezdaši Karasi i Aćimović. Reprezentacija je pozvana u Brazil na oproštaj Pelea. Jerković je ušao pred kraj i zabio prekrasan gol s trideset metara pred 200.000 gledatelja koji su se te noći u Rio de Janeiru došli oprostiti od velikog Pelea. Brazilske novine pisale su da Maracana i Rio nikada nisu vidjeli ljepši gol.
Žuta desetka s tog oproštaja dugo je stajala uokvirena u Holcerovom kafiću na Pjaci. (Sićam se najlipšeg toasta kad bi me ćaća Jure tamo vodio.) Kasnije je dres završio tko zna gdje. Bilo bi lijepo da se pronađe i izloži u nekoj gradskoj sportskoj instituciji.
Jurica Jerković spada u rijetke koji su bili na terenu i s Peleom i s Maradonom. S "malim zelenim" igrao je na jednoj revijalnoj utakmici u Italiji osamdesetih, a na to nas podsjeća i mural u njegovoj Radunici.
Golovi Crvenoj zvezdi
Finale Kupa 1973. – mizernih 1:1 u Splitu. Jerković šutira jedanaesterac koji završava u "rodilište". Avion iz Splita ispraćen je sa skepsom. Te noći u mećavi na beogradskoj Marakani, kažu, rođena je Hajdukova "Zlatna generacija". Golom Jerkovića osvojen je Kup, za slavljeničku splitsku noć usred Beograda.
Godine 1975. Hajduk je bio prvak. Ključna utakmica igrana je protiv favorizirane Crvene zvezde u gostima. Negdje u 3. minuti Jerković eurogolom savladava Zvezdinog vratara Boška Kajganića. Kasnije je Ivan Katalinić zaključao Hajdukova vrata. Dovoljno za veliku pobjedu Bijelih.
Gol Boroti
Te 1974. Hajduk je vodio mrtvu trku s tada jakim mostarskim Veležom. Ponosili su se "Pod Bijelim brijegom" svojim "rođenima" i reprezentativnim triom BMV (Bajević, Marić, Vladić). U zadnjem kolu Bijeli su vodili 1:0 protiv OFK Beograda na Karaburmi, a onda je Jure iz kontre izvaljao golmana "romantičara" Petra Borotu. Jedan lažnjak, drugi lažnjak, pa gol. Pari ka da ga još gledamo kako ga valja po travnjaku.
Kad je Jure Šuri doda iz penala
Hajduk je 13. veljače 1981. igrao revijalnu slavljeničku utakmicu s tadašnjom reprezentacijom na Poljudu. Velika Bobisova torta od krokanta stajala je uz aut-liniju, a mi dica gledali hoće li balun udrit u nju. Kao gosti, u bijelim dresovima, nastupili su i "pečalbari" Buljan, Peruzović, Jerković...
Dosuđen je jedanaesterac za Bijele, a Jerković i Šurjak izveli su dodavanje iz penala za gol Šurjaka i oduševljenje Poljuda. Propitkivali su:
"Je li ovo po pravilima, može li se ovo?"
Naravno da može – pa mi smo uvijek bili avangarda nogometa, puno prije Messija i Suáreza.
A kako smo se rođak Ante i ja nadodavali poslije na Koridi u Baškoj Vodi, oponašajući naše idole, vičući tko je Šure, a tko Jerković.
Transparenti
Iz vremena kad su transparente šili sami navijači, kad nije bilo mode iz fan shopova, ostala je poruka Prle i Uše s Jurina oproštaja protiv Aston Ville (4:0 na Starom placu):
"Jure, na svemu ti hvala i Iviću što si opet s nama – Radunica."
Pokojni Jurica Jerković bio je i prvi sportski direktor Hajduka, ako ne računamo kratki angažman legende Bajde Vukasa u kriznim šezdesetima (i o tome ćemo jednom). Posložio je krajem osamdesetih onu generaciju koja će kasnije igrati zapaženu ulogu u Ligi prvaka.
Dovoljno da navijački puk tada izvjesi:
"Jure, Kolja, Radunica i Toć – Hajdukova moć"
I ono kad duša zadrhti:
"Radunica, kala mala, Juru velikana dala."
I dala je. I sjećanja su ostala – itekakva. Lipa, čista i ponosna. I ne damo ih nikome.
